Najbolji prijatelji smo bili 15 godina, moje “volim te”, a onda sam čula njegovo “žao mi je”.
A onda.. Iznenada…
Noć uoči mog vjenčanja, poziv sa nepoznatog a toliko poznatog broja, i pitanje “Jesi za šetnju? Prije tog da… koje ćeš sutra reći, moraš nešto znati”.
Moje “žao mi je, ne” će me proganjati do kraja života.
Dobro sam odabrala, volim svog muža i zaslužuje svu sreću ovoga svijeta. Sada sam udata već 2 godine i čekam svoje prvo dijete, dječaka. Koji neće nositi njegovo ime.
A poruka svima vama koji mislite da ćete uvijek patiti za nekime je: dajte sebi vremena, kad tad će se sve smiriti u glavi i shvatiti ćete da možete ići dalje jer zaslužujete nove početke.
Okrenite se oko sebe i primjetit ćete osobe koje bi sve napravile za vas, ne dopustite sebi da vam jedan/jedna od milion uništi sreću i makne taj predivan osmijeh s lica. Ne dajte se ljudi, negativa u životu vam nije potrebna!
