Naslovnice naših društvenih mreža nerijetko bivaju pogođene senzacionalističkim vijestima o nekoj prvoj dami; polemike o Melanijinom odnosu s Donaldom Trumpom i starosnoj razlici između Brigitte i Emmanuela Macrona su neke od vijesti kojima su se masovni mediji i čitalačke mase bavili ovih dana. Sadržaj takvih “vijesti” i reakcija na njih, ne razlikuje se mnogo od komentara koji se svakodnevno razmjenjuju u vezi s bilo kojom ženom iz našeg javnog ili privatnog konteksta: da je prestara ili premlada, premršava, previsoka, predebela, prelijepa, preglupa; kako se gdje obukla, s kim je gdje viđena, koliko pristojno se ponašala u određenoj situaciji… Bez obzira na to što prioritetni domen interesa žene nije moda niti joj je zanimanje manekenstvo ili modeling, ženu se neumorno dovodi u kontekst njenog fizičkog izgleda i koliko se o njemu brine. Ne želim tome posvećivati mnogo pažnje, barem ne ovom prilikom. Ono što me duboko više zainteresiralo jeste šta je “prva dama” i zašto je ona uopće bitna.
Fenomen “prve dame”
Ova titula je nastala u SAD-u spontano, ali je danas sveprisutna i općeprihvaćena i u kontekstu drugih zemalja. Relacija da ukoliko postoji kralj, mora postojati i kraljica – poznata je svima koji su odrastali uz klasične bajke. Ono što kraljicu čini kraljicom jeste to što je supruga kralja. Danas, u društvenom sistemu koji se vodi kao sve mimo onog patrijarhalno-feudalističkog iz bajki naših djetinjstava, kada više ne vladaju kraljevi plave krvi već se prvi čovjek zemlje bira iz reda građana – položaj njegove supruge sličan je onoj kraljeve, možda upravo onoliko koliko su slične figure dame i kraljice u šahu.
Dakle, prva dama je supruga predsjednika neke države. U odnosu na koga je ona “prva” i zašto je baš “dama”, pitanja su koja se ne postavljaju. Da li se njeno prvenstvo ističe u odnosu na sve žene, građanke te države? S obzirom na to da je njen suprug prvi građanin države, što znači da je shodno svojim sposobnostima i zaslugama izabran za predstavnika i prvog čovjeka među građanima – “prva dama” bi označavala svojevrsnu predstavnicu svih žena (ili barem “dama”) te države. Nije li, onda, koncept “prve dame” gorka šala na račun demokratije, posebno feminizma?
Prva dama obnaša nezvaničnu i neozvaničenu funkciju na neizabranoj/neizglasanoj i neplaćenoj poziciji povezanoj s političkim vrhom države. Budući da je jedini uvjet bivanja prvom damom (konvencionalni) brak s predsjednikom države, onda njena uloga i, shodno tome, njene dužnosti podrazumijevaju obaveze supruge prema svome mužu, šta god to značilo.
Je li bit svega “dobro se udati”?
“Prva dama je, prije svega, supruga. Zato i jeste tu.” – Nancy Reagan, supruga 40. predsjednika SAD-a.
Takav pristup je poražavajući za feminizam u užem i nepovoljan za žene u širem smislu upravo zato što propagira instituciju braka u kojem je muškarac ostvaren u privatnoj i društvenoj sferi života, dok je žena tu da, zaboga, bude supruga i omogućuje svom mužu dostojanstveno pentranje po ljestvicama društvene hijerarhije. Pored toga što afirmira takve ili tome vrlo slične rodne uloge, koncept prve dame u drugi (ili treći, četvrti, peti…) plan potiskuje svaki individualni uspjeh žene predsjednika, njene lične interese i životne prioritete, ograničavajući njeno sveukupno postojanje i djelovanje na “bivanje suprugom predsjednika”. Kao da je najviše dostignuće žene “dobro se udati” – a koncept prve dame upravo to potvrđuje.
Dozvolimo pretpostavku da supruge predsjednika svojom voljom i željom odabiru zbog mandata svoga muža, odustati od svake karijere mimo „supružničke“ – čemu onda opterećivanje javnog prostora privatnim životom predsjednika i njegove supruge? I dalje, ukoliko se već supruga predsjednika opredijeli za takav život, zašto bi onda bila relevantna za pitanja žena države i zašto bi žena predsjednika imala ikakvu političku ulogu (osim ako je zvanična uposlenica predsjedničkog kabineta ili slično)? Kvalifikacija za društveno-politički uticaj nije i ne smije biti bračna veza s uticajnim muškarcem – to je paradoksalno za demokratiju i poražavajuće za feminizam. Stoga je nesuvislo i braniti i napadati bilo koju prvu damu poimenično, jer se time samo dodatno afirmira koncept prve dame, koji je – ako je ikada i opravdano postojao – sada već zastario.
Žene su ravnopravne i u politici
Žene u politici treba da postoje kao individue ravne muškarcima, što znači da ih se vrednuje shodno njihovim kvalitetama i kvalifikacijama u poljima koja se tiču njihove djelatnosti. I nikako drugačije. Inače ćemo se zabavljati tričarijama, uvjereni u to da je mnogo bitnije šta je prva dama obukla (ili nije) od onoga što nam se dešava nad glavama.
Autorica: Fatima K. (hercegovina.in)
