Pamtim da sam kao dijete ramazanske dane provodila okružena snijegom.
Mrak je rano padao i čim se akšam približi trčala sam kroz selo da donesem lepine.
Rahmetli djed bi govorio da uzmem kakvu čokoladu i nagradim se za post.
Kad sam imala osam godina postim do podne. Jedem, pa opet.
-Mogu ja, djede, ovako? Ja gladna.
-Možeš, jašta i to je puno.
I sve tako.
Kasnije su došle godine zrelosti, a ramazanski dani okruženi žegom i ljetom.
Velika iskušenja i posustajanja.
-Ne mogu ja, eto samo da još ovdje odem, pa ću ja od sutra.
Tako je i bivalo.
Ove godine evo na pragu i taj mjesec.
Možda spremnija nego ikad za sutrašnji post.
Nego, htjela bih vas uputiti na par stvari.
Ne morate ih primiti, ali jedna od dužnosti svakog čovjeka jeste i ta nekoga uputi na dobro, a on ako hoće neka to pojmi.
Prije svega, nemojte kuditi druge ljude.
Vaše priče “do jučer pio, a sad ne pije” , “do jučer hoda polugola, a sad piše o postu” ne vode nikuda.
Zar nije bolje da neko makar mjesec odluči takav život voditi?!
A ko sam ja, ko ste vi da kome šta kaže?
Možda se u vašoj kući gdje svi poste za iftar porodica jedva gleda očima. Možda tvoj suprug/supruga loše misli o tvom komšiji.
Možda svašta nešto bude u vaša četiri zida.
Zato pustite druge da svoje odluke donose.
Drugo, vidim da se svake godine o iftarskim soframa polemiše i njihovom fotografisanju.
Nemojmo gledati podmuklost u tome.
Pa nije neko ko posti i ko se želi skloniti od grijeha namjerno fotografisao svoj iftar da bi drugima štetu napravio.
Ljudi to rade da pokažu još blagodati ovog mjeseca.
A ako među vama postoje oni koji to sve fotografišu da bi se hvalili, pa oni ne mogu zavarati Njega. Njihov post neće ni valjan biti.
A opet nije na vama da sudite kako se to oni iftare.
I treće, ne kudimo ljude koji ne poste.
Kakve vi veze imate s tim da li ću ja sutra zapostiti ili otići na kafu?
Ko kaže da sam ja lošija ili bolja osoba od koga?
Nego, loše je OGOVARATI, ISMIJAVATI I MISLITI LOŠE.
I da postite i da ne postite to vam je loše.
A to već znate.
Elem, noćas ko želi neka raširi ruke i gosta ugosti kako najbolje umije. Tu će se smjestiti naredni mjesec. Taj gost ne traži puno, a daje najbolje što može.
Također, svim mojim prijateljima drugih vjera hvala na uvažavanju i poštovanju.
Ipak, najbitnije je biti čovjek.
(Napisala: Ermina Saletović)
