25. maj 2017. 25. maj 1995.
Večeras se vraćam u onu godinu i onaj maj kad sam jedva napunila pet mjeseci. Ne znam kako je korzo izgledao tad.
Piše: Amra Deliomerović
Mogu jedino znati na osnovu fotografija, ali…Nekako do mene sad dopire taj miris nadolazećeg ljeta. Blaženstvo proljeća, izlistalih krošanja, trešanja se upijalo u njihove guste mladalačke trepuške, koje su dodirivale rumene obraze i nosiće po kojima su se rasule pjegice kao zvijezde po vedrom nebu.
Maturanti! Srednja škola gotova. Bezbrižnost i smijeh se upijao u svaku poru. Lako su disali. Sanjarili. Maštali. Dok su jedni šetali, drugi su pili tuzlansko iz limenke ili su se, pak, krišom ljubili. Dodirivali kose pune polena i udisali taj miris kao da im je posljednje u životu. I bilo je…
Glasan zvuk! Čega? Smijeha? Nije. Pjevanja? Ne! Glasan zvuk! Krik! Glasan zvuk boli. One bezbrižne lijepe pjegice su najednom postale rane koje bole i za koje ne postoji lijek. Filmove i lagane evergreene na TV-u i radiju su prekinule strašne vijesti. “Gdje mi je dijete?!” Milion šamara u jednoj sekundi. Stotine noževa u srce u jednoj stotinki. “Šta mi je sa djetetom?!”
Nedovršeni zagrljaji. Neispijene limenke tuzlanskog. Neizgovorene riječi za koje se pripremalo cijelu vječnost. Neizgovoreno jedno obično, a najvrijednije u cijelom kosmosu: “Volim te.”
Zapaljene svijeće, ali ugašen sjaj njihovih divnih očiju – plavih, smeđih, zelenih, koje su posmatrale svijet u koloru. Pišem večeras za sve usnule oči, vaše rečenice prekinute u pola, vaša velika dobra srca i glavice pune mašte. Pišem za malog dječaka. Njegove sućišne korake, nježne ručice, neisprljano srce i prćasti nosić. Pišem za svih 71.
