Otrovan odnos roditelja prema djetetu teško je prepoznati, i mnogi shvate da su odrasli u takvom okruženju tek nakon što odrastu, ali postoje i oni koji toga uopšte nisu svjesni.
Postoje mnoge vrste takve toksičnosti – od agresivnih roditelja, do onih koji su duhom odsutni i kao da ne vide niti čuju svoje dijete.
Dr Suzan Forvard, ekspert za roditeljstvo, identifikovala je nekoliko vrsta psihički nezdravih odnosa roditelja prema djeci, i to je navela u svojoj knjizi “Otrovni roditelji”.
U njoj su nabrojani i alkoholičari, haotični roditelji, oni koji sputavaju djecu jer žele da slijede njihove snove umjesto svojih, ali i verbalni zlostavljači, koji svojim stavovima i komentarima ubijaju samopouzdanje svojoj djeci, jer ih konstantno ponižavaju, čak i pred drugim ljudima, što na dijete može ostaviti ozbiljne psihičke posljedice.
Ovih sedam znakova pokazuje odrastanje uz tzv. “otrovne roditelje”:
# Roditelji im nisu bili oslonac
Ovo je prilično rasprostranjen problem, koji ostavlja posljedice za cijeli život djetetu. Tu se može raditi o roditeljima zlostavljačima, psihičkim ili fizičkim, ali i o svim ostalim koji nisu bili usredsređeni na svoju djecu, njihov kvalitetan odgoj i stvaranje osjećaja sigurnosti. Tu spadaju i roditelji razmažene djece, koji misle da su odlični roditelji zato što svojoj djeci popuštaju u svemu, ali u gadnoj su zabludi. Ako dijete sa roditeljima može da radi šta želi, tad se na njega ne može osloniti i vremenom, zbog nedostatka oslonca u životu, postaje nesigurno.
To kasnije može uticati na njihove odnose sa drugim ljudima i nezdrav odnos sa partnerom, ali i svojom djecom. Takva djeca nakon odrastanja podsvjesno vjeruju da je sasvim normalno da ih drugi tretiraju kao što su ih tretirali i roditelji, i često ostaju u takvim nezdravim odnosima, umjesto da bježe od njih, kao što bi uradio neko ko je odrastao u psihički zdravoj porodici.
# Vrlo teško prihvataju odbijanje i neuspjeh
Djeca otrovnih roditelja često su sklona zastrašujućim reakcijama na sve što nije “zvjezdani” uspjeh. Tu opet do izražaja dolazi nesigurnost i nepovjerenje u samog sebe, zbog roditelja koji su ih tako tretirali. Taj odnos bio je otprilike ovakav – dijete mora da bude najbolje u svemu ili ništa ne vrijedi. Na primjer, ako u školi nema samo petice, roditelji ga tretiraju kao gubitnika i propalicu. Opet, tu dolaze do izražaja kompleksi koje roditelji imaju.
Na primjer, roditelj insistira na peticama jer sam nije blistao u školi i zbog toga se osjećao jadno. Ili, majka forsira svoju kćerku da bude najljepša i tako je uči da je fizički izgled najvažniji u životu, a to radi samo zato što nikad nije bila zadovoljna svojim izgledom i bila je konstantno ljubomorna na druge koji su ljepši. Takva djeca kasnije mogu da imaju ogromne probleme, jer ne žele da prihvate da ima ljudi koji su uspješniji ili ljepši od njih, i da je to sasvim normalno.
# Imaju ekstremne reakcije koje ih zbunjuju
To može biti posljedica otrovnog odgajanja. Ako često “polude” zbog stvari koje nisu nimalo bitne i nemaju veze ni sa čim, tada je to pokazatelj da u njihovoj glavi “sve kockice nisu složene kako treba”. Na primjer, neko odluči da radi za neprofitnu organizaciju i tako slijediti svoj san, ali dobije nervni slom ako neko spomene platu i novac. To može da ukazuje na to da su njegovi roditelji agresivno neodobravali neke stvari u djetinjstvu, recimo da je zarađivati malo nešto jako loše. Odrastanje u takvom okruženju može da uključuje i osjećaj krivice, iritacije, straha od napuštenosti ili iracionalni gnjev.
# Svoje emocionalne potrebe stavljaju na zadnje mjesto
Bilo da je odrastao uz verbalno ili fizički nasilnog roditelja, tu se radi o manipulativnom odnosu zbog kojeg će takvo dijete sopstvene emocionalne potrebe stavljati na zadnje mjesto. I to je vjerojatno zbog straha šta će drugi misliti, umjesto stavljanja na prvo mjesto onoga što je najbolje za odnose. Takva djeca tokom odrastanja potiskuju svoja osjećanja ili ljutnju, jer strahuju da će, ako ih izraze, doći do problema. Ali, ponekad se kod njih dogodi “erupcija”, pa se mnogi tad čude jer je “bio miran, dobar i povučen, pa šta mu se sad odjednom dogodilo”.
# Ne znaju ko su nakon odrastanja
Mnoga djeca otrovnih roditelja smatraju da im je veoma teško da utvrde ko su oni zapravo, kakvi su… Kod njih postoje tri područja na kojima im nedostaje samopouzdanje, a to je: ko su, šta osjećaju i šta žele. To se događa zato što su, zbog nezdravih odnosa s roditeljima, dugi niz godina strahovali da izraze sebe i svoja osjećanja onakvim kakvi jesu, već su to potiskivali i skrivali od roditelja. Drugim riječima, nisu imali priliku da obrate pažnju na sopstveni rast i razvoj, već su izrasli u nesigurne i zbunjene ljude.
# Njihov “unutrašnji glas” je vrlo kritičan
To je ključno. Psihologija samopoštovanje definiše kao osjećaj vlastite vrijednosti, a djeca otrovnih roditelja često imaju ozbiljne probleme na tom području. Mnogi od njih zatočenici su sopstvenog “unutrašnjeg glasa”, odnosno nerealno su kritični prema samim sebi, kao što su im to roditelji radili. Na primjer, stalno su im govorili da su glupi, bezvrijedni, nedostojni bilo čega, da su potpuni neuspjeh, ljudsko smeće…
Ljudi koji su tako odrasli, odnosno za svoje roditelje nikad nisu bili dovoljno dobri, morali bi da imaju na umu to da su im roditelji bili sebične osobe, čije riječi upućene vlastitom djetetu su govorile isključivo o njima, koliko su bezosjećajni.
# Često su se osjećali odgovornim za ponašanje svojih roditelja
Djeca odrasla u takvom okruženju često zapravo ne priznaju da su njihovi roditelji učinili nešto pogrešno. Njima je u glavi toliko duboko usađen osjećaj krivice, da ga se teško mogu otarasiti. Oni su kao mali mogli da pravdaju roditelje zato što ih nemilosrdno tuku, zato što su to zaista zaslužili ili su ih zanemarivali jer nisu bili dostojni njihove pažnje i ljubavi.
Nauka je dokazala da djeca otrovnih roditelja razvijaju opravdanja za njihovo ponašanje, jer im je teško da prihvate da ih roditelji ne vole kako bi trebalo. Mnogi od njih, bez obzira što su im roditelji u djetinjstvu radili loše stvari, i dalje ih vole i teško im je da prihvate činjenicu da je problem bio u roditeljima, a ne u njima.
Izvor: Balkan Express
