U nekom polusnu, malo otvorim oči, malo zatvorim… Al’ mi na trenutak odvuče pažnju plafon… Moramo ga okrečiti, i ove zidove… Kako ovako preko zime požute, pocrne?! Ma nema ni pola godine kako smo ih okrečili
– Promijeni malo stranu, ne godi mi više tu…
– Okej…
Na trenutak se vraćam u neki svoj polusan dok me češki po kosi, al’ već nakon par minuta, umor od posla mi opet nije dopustio utonuti u san, pa se tako poče vrzmati po glavi… Sutra ću kupiti kreč! Bolje da to što prije završimo, nego da se odvuče… I konačno sam se razbudio potpuno.
– Šta si se ti ušutio?
– Gledam k'o neki film, ili šta već, baš o Matthew Shepardu…
– Uh, nemoj sad to, hajde prebaci na vijesti, da vidimo šta se dešava…
Uvijek sve isto i na ovim vijestima, ništa ne može izaći iz sjene političkih događaja… Javni diskurs vječito preopterećen nacionalnim temama, pa da, što bi se razmišljalo o vrhovnim ljudskim vrijednostima?!
Nakon terororističkog napada u Orlandu nisu svi stanovnici BiH pokazali solidarnost sa žrtvama. Brojnim komentarima na društvenim mrežama napad se odobrava, jer su napadnuti pripadnici LGBT zajednice. Zbog govora mržnje na društvenim mrežama…
Izgleda da sam prebrzo pretpostavio temu vijesti. Možda je ipak bilo bolje da sam rekao da gledamo neki film?! Svaki put se iznova čudim koliko ljudi osuđuje ljubav. Zar ne vide da želim biti voljen i voljeti kao i svaki drugi čovjek?! Misli će mi otići predaleko… Kakva je ovo muzika sad ?! Kako je sad mogao pustiti neku pjesmu nakon ovakve vijesti?! Mada, brzo shvatih šta se dešava. Oh, ipak je znao šta nam treba u ovom trenutku! Čvrsto me stegao za ruku dok je pjesma Hladnog piva ispunila naš mali dnevni boravak:
…a vjetar donosi ružne riječi,
razbacane među valovima,
to plaža zavidi našoj sreći,
što se sunča tako bezbrižno…
