Kada nastupi doba puberteta, zadnja osoba od koje želite čuti savjet je mama, vlasnica puno veće kutije „životnog iskustva“ od vas. Onda pubertet prođe brže nego je započeo, nesigurno uskočimo u rane dvadesete gdje ponosno i tvrdoglavo marširamo kroz bilo kakvu situaciju koja nam se nalazi na putu, i dalje uvjereni kako su savjeti mame nepotrebni baš nama, sigurni kako sve možemo riješiti sami.
I onda, kao da vas netko polije kantom hladne vode, shvatite da se bližite tridesetima čvrstim koracima i jedno jutro, dok još kiša tiho pada vani a vi ležite u krevetu pokriveni sa tri različita prekrivača prihvatite jednu veliku istinu – mama je možda ipak bila u pravu.
Ne želim sada reći da su sve odluke koje sam donjela u životu do sad bile krive. Neke od najboljih odluka koje sam donjela bile su isključivo moje, i apsolutno kontra svega onog što mi je u nekom trenutku savjetovala mama.
Ono što sam shvatila je da sam, uz sav moj trud, volju i želju da napravim po svome, trebala slušati savjete mame kada su u pitanju bili muškarci u mom životu. Naravno, ti savjeti su ponekad bili vrlo okrutni, skoro pa uvijek brutalno realni, ali nikad nisu niti bi mogli biti zlonamjerni, izrečeni iz neke objesti ili ljubomore.
Postoji nešto što ne može nitko objasniti a vezano je uz osjećaj koji nastane u nama kada čujemo savjet od nekoga tko nam je iznimno bitan u životu, i koliko god znali da je ta osoba u pravu, mi vrlo često odlučimo ići glavom kroz zid, vjerujući u bolji razvoj događaja, koji se skoro nikada ne ostvari.
Da sam primjerice poslušala svaki savjet svoje mame po pitanju mog ljubavnog života, sa velikom sigurnošću mogu reći da bi bila značajno manje povrijeđena danas, puno manje bi se zamarala sa situacijama u kojima zapravo ne bi smjela niti biti, lakše bi mi bilo krenuti dalje ili nekome dati svoje povjerenje. Danas svi imamo izgrađene utvrde oko sebe čija vrata se izuzetno teško otvaraju.
Jednom mi je prilikom izjavila da ne bi voljela biti u koži današnjih djevojaka, jer su vremena gdje se muškarci zaista trude oko žene skoro pa izumrla. Redovito se sjetim njezinih priča kako su muškarci dolazili iz drugih država pred njezina vrata samo da bi je vidjeli na 5 minuta i zatim se vraćali nazad. Govorim o drugoj državi. Danas je muškarcu “teško” doći sa zapada na istok grada jer mu je dalek put.
Ne svima, naravno. Iznimke su uvijek potvrđivale pravilo, no neupitno je zaključiti da današnja generacija jednostavno ne razumije što znači uložiti određeni trud. I naravno, vrijedi za oba smjera.
Danas vjerujem da sam pametnija nego što sam bila jučer, a kamoli prije 7 ili 10 godina, i sa velikim užitkom sjedim svake nedjelje sa mamom na ručku gdje se uvijek dotaknemo teme mog ljubavnog života. Nekad se smijemo, nekad me čak pusti da se isplačem, ali uvijek bude sprema reći mi kako stvari stoje, bez uljepšavanja.
Upravo zato znam sada, u kasnim dvadesetima – mamu ipak ponekad treba barem poslušati. To će uvijek biti najskuplji i ujedno najbolji savjet koji možete pronaći.
