Priča otprilike ide ovako.
Ona je Marija. Recimo.
Dvadeset osam, metar i pokušaj, tamna kosa do ramena, tamne oči. Neko bi rekao čak pomalo zrikave, ja kažem urokljive. Od škole ima srednju za tekstilnog modelara. Glavna zanimacija tokom dana joj je iscrtavanje obrva i turpijanje noktiju. Ima preko soma pratilaca na Instagramu i rado započinje konverzaciju sa naočitim muškim korisnicima Fejsbuka. Situiranim i pomogućnosti s pedigreom. Biće da malo pati od toga, jer iz prethodnog smo shvatili – da ga ona nema.
Darka je ošacovala u jednom klubu. Darko ima dvadeset šest, visok je, crn, rimske crte lica, porijeklo poznata advokatska porodica, pravnik u povoju, mada već uveliko šljaka kod ćaleta u kancelariji. Suma sumarum – lijep kao lutka, pametan kao pčelica, ima bogatog ćaleta, a i sam će uskoro biti bogat.
Smuva ona njega tako, on se primi. Mali cuko s pedigreom.
Prolazi vrijeme, prolazi vrijeme, godina, dvije, tri, pet. Pap! – on joj postavi „pitanje“,
Ona ga šutne. Smorio je. Našla bolju priliku. I to njegovog nekog „druga“ i koliko mi se čini daljeg rođaka.
Onda nailazi jedna Jovana. Recimo.
Dvadeset pet, divno stvorenje. Mile oči. Kao da se smiju. Farmacija u roku, četiri jezika i praksa u Roche-u. I to onom u Bazelu. Sve sama. Ima starijeg brata i mlađu sestru. Voli Saramaga i Johna Mayera. Voljela bi i Darka.
Voljela bi da zajedno subotom idu na jazz i rock svirke, da nedeljom zuje po pijaci i kejevima, zagrljeni šetaju Knezom, jedu pljeskavice „s nogu“, posjećuju skrivene vračarske galerije i antikvarnice i ušuškani gledaju filmove na Popcorn Time-u.
Darko je naravno uništen. Ljut i samljeven. Bez snage i želje da otvori srce iznova. Udjeljuje joj poneki osmijeh, poneku poruku i na kraju poneku noć. Mali cuko, velika džukela.
Jovana je naravno uništena. Ljuta i samljevena. Bez snage i želje da otvori srce iznova.
I sve se nada da će se uskoro vratiti ona divna moda iz filmova gdje se džukele i kučke međusobno prepoznaju i ostavljaju dobre ljude da se nesputano zaljubljuju jedni u druge i žive sretno. Kada će dobro opet biti lijepo i privlačno, ono, dok je mlado, ne pod stare dane, kad nikome više i ne bude do toga.
Nešto vam je poznata priča?
I meni je bila. Čula sam je prije deset dana, pa onda prije dva mjeseca, dvije godine i sve tako. Samo su akteri bili drugačiji.
Marija pojela Darka, Darko pojeo Jovanu, Jovana pojela Petra, a Petar Mašu. I sve tako.
Recimo. Sve tako dok bajke između korica i priče sa velikog platna ne išetaju i opet ne postanu stvarnost. Stvarnost u kojoj se sparuju džukele i kučke i ostavljaju dobre ljude da se zaljubljuju jedni u druge i žive sretno. I to do kraja života. Kada im neće biti žao što je na svom zalasku.
