Ponekad sam ovisna o nekim odnosima i za to postoji razlog. Ovisna sam o najboljoj prijateljici ili onoj koju jedino imam. Možda sam ponekad takva i u odnosu s roditeljima i zato imam posebno dobar razlog.
Svojoj majci govorim sve, svaki detalj svog života, jer nemam sestru. Ponekad se prema svojim roditeljima ponašam kao prema sestri i bratu, ponekad kao prema prijateljima, a u nekim trenucima i kao prema neprijateljima. Nisam ponosna na to. Roditelji, u konačnici i jesu naši najbolji prijatelji.
Pročitala sam mnoge članke koji govore da sam zrelija od svojih vršnjaka, jer sam odrastala okružena starijim ljudima. Naravno da to nije istina. Odrastala sam s djecom iz komšiluka koji su se prema meni odnosili kao prema članu porodice i to je to.
No, ipak uočavam određenu razliku mom karakteru u odnosu na prijatelje koji imaju braću i sestre. Ja sam ozbiljna i vrlo osjetljiva. Jedino sam dijete u kući i dobijem sve što želim. Najstarija sam i odgovaram za svoje postupke. Ne volim nešto zabrljati. Ne razumijem zašto su ljudi tako zli jedni prema drugima.
Nemojte me krivo shvatiti, nikome nije lako u velikim porodicama. No, na neke stvari jednostavno ne gledamo isto. Dok je jednoj sestri puno lakše okriviti mlađeg brata za slomljenu vazu, jer zna da su osuđeni jedno na drugo barem još deset godina, ja nikada nisam ni pomislila okriviti nekog drugog za svoj postupak.
Razmažena sam, to priznajem. Obično dobijem ono što želim, ali to ne znači da se ujedno ne moram i potruditi oko toga, no to je druga tema. Ne govorim u ime druge djece koji su jedinci, no za sebe mogu reći da teško podnosim odbijanje. Po tom sam pitanju posebno osjetljiva.
Kada vam sestra nabaci neki zloban komentar, to vas sigurno povrijedi i za to nema opravdanja. No, već za nekoliko sati, smijete se zajedno gledajući neki video na internetu ili diskutirajući o nečem drugom.
Ono što želim reći jest, da je taj uvredljivi komentar zapravo nevažan u odnosu na sve ostalo. Kada su te stvari u pitanju, ja previše razmišljam o njima.
Svašta mi se mota po glavi satima prije nego li se povjerim prijateljici ili mami. Moram se uvjeriti da nisam sama. I to je druga stvar-samoća. Prečesto je bezvezna, ali zato imamo prijatelje, zar ne? No, oni neće biti uz nas zauvijek. Ništa ne traje zauvijek, čak ni naši roditelji, braća i sestre, te partneri neće biti s nama zauvijek.
O tome razmišljam svakodnevno, pronalazim stvarima kojima ću si ispuniti vrijeme. Ovo može biti razlog zašto sam po prirodi prilično opsesivna ali jako suosjećajna, empatična.
Kao jedinica, mogu reći da sam zaista sretna sa svojim roditeljima i prijateljima, te mojim životnim stilom općenito. Ne molim za vaše suosjećanje. Želim samo da znate da nama jedincima, bliskost u odnosima i male stvari puno znače.
