..samo sam željela pronaći nekoga tko ti je sličan, nekoga tko kao ti šuti, tko kao ti grli, tko se kao ti smije..
“Vidio sam i čokoladne fontane.” – točno je znao kako privući moju pažnju.
”..imitaciju Venecije, New Yorka i Pariza..” – poruke su, popraćene fotografijama, samo stizale.
“Pričat ću ti o svemu za koji tjedan kada se vratim.”
I pričat će.
Pričat će mi o svim čudima svijeta, a ja ću oduševljeno gledati u oči koje odnedavno poznajem.
Opisivat će nebo, koje tamo izgleda tamnije, u odnosu na svjetla velikoga grada.
Opisivat će mi okuse koji su drugačiji, tu i tamo potvrđujući da je želio naići i na iste.
“Znaš, nema ništa loše u onom poznatom.” – palac će mu ispisati nekoliko linija po mom obrazu.
Prepričavat će mi svaki svoj obilazak, dok ćemo se oboje smijati svakom putu kada se uspio izgubiti.
“Jao, tamo se izgubiš u hotelu. A onda shvatiš da to i nije tvoj hotel.”
(Hej, hej! U čije si ti to hotele išao?)
Neću zaustavljati smijeh, jer to je ono što s njime radim.
Smijem se dok ne zaboli.
Ona slatka bol koja liječi neke davne suze.
“Gledaj!” – uzvikivat će.
Na laptopu ćemo pregledavati nebrojene fotografije koje je “Canon” ulovio.
Isti onaj Canon kojem sam ja najčešća meta.
“Bit će ljepše fotografije kada ti budeš išla sa mnom.” – odgovarat će na moje misli.
Pričat će mi oduševljeno o sitnicama.
O koncertima, neobičnim ljudima u autobusima, o Taxi vozaču i sličnima..
Riječi će samo lebdjeti oko mene, dok on neće skidati oduševljeni osmijeh s lica.
Pričat će mi čitav dan.
Pričat će mi čitavu večer.
Pričat će u noći dok se ne utopim u njegovim riječima.
I izliječit će sve jedva preživljene tišine.
Tek ćemo oko 2 sata primijetiti da je već kasno.
“Mislim da je vrijeme da odem doma..” – reći ću ne želeći da me pusti.
“Jedino ako te ja vozim. Sama u ovo doba ne ideš nigdje.”
Zabit ću glavu u njegova prsa, jedva kontrolirajući emocije.
“Ti me ne bi pustio samu..” – buncat ću.
“Ja te ne bih pustio.” – odgovarat će.
Duboko ću disati dok se ne smirim. Onda ću leći na bok, privlačeći tijelo njegovom.
Tako – jer ne znam drugačije..
Prvi put se od mene očekuje da zaspim pored nekog novog tijela.
“Okreni se prema meni.” – reći će.
“Tu dođi.”
Zagrlit će me dok su nam lica okrenuta jedno prema drugome.
Disat ću ubrzano, drhtati, nekontrolirano razmišljati o svemu..
On će znati koliko pažljiv treba biti.
Rukom će mi čvrsto prelaziti preko leđa.
“Vidio sam svjetla u stotine boja.”
Zatim i preko lica, prstima zapinjući za kosu.
“Vidio sam gradove koji nikada ne spavaju.”
Prelazit će dlanom preko moga vrata.
“I upoznao milijun različitih ljudi. Lijepih izvana – kao gradovi.”
Spustit će dlan još nešto niže, dok će srce skakati od želje da ga taj dlan utješi.
“..ali ti imaš tu dušu, to srce i tu malenu sebe. Tako lijepu – iznutra.”
I sve će se smiriti. Tišine će progovoriti. Smijeh će potisnuti suze. Mračne ulice me više neće viđati samu. Zagrljaj u kojem spavam će se promijeniti.
Neka – pomislit ću, svojim dlanom njegov pritisnuti još snažnije uz srce.
Neka je drugačiji.
Moje srce ionako ne bi preživjelo nikoga tko ti je sličan.
