Samo živimo. Iz dana u dan. Pa kako god bude. “Tako smo živjeli i mi”, započela je svoju priču jedna majka.
Prenosimo je u cjelosti:
“Prošlog proljeća sin koji ima šest godina i ja bez veze smo se zagledali u naše cure – imamo još tri manje kćeri, i on me iznenada, iz vedra neba pitao mora li se i on kada odraste oženiti?
Automatski sam mu rekla – ne, ti možeš raditi što god te volja, dok god te to veseli!
“Oh, onda dobro”, rekao je to s velikim olakšanjem u glasu i onako više za sebe nastavio kako se on stvarno ne želi ni sa kim svađati cijelo vrijeme.
Bio je to takav udarac za mene da sam ja mislim problijedila. Ne znam. Nisam sigurna, ali šokirao me. Poslije te večeri posjela sam muža za stol i ispričala mu što mi je sin rekao. Činjenica je da smo se muž i ja stalno prepirali oko nečega. Mislim, mnogo nas je. To je prevelika briga. Stalno nešto treba. Nemamo mira ni sekunde. Čak ni dok spavamo. No, nismo mi stalno bili ljuti jedan na drugoga. Bili smo zapravo nervozni. I kada sam mu to ispričala i on je lagano problijedio. Da, oboje smo shvatili što nam je to naše milo nevino dijete htjelo reći. I onda smo se konačno otvorili jedno drugome. Počeli smo pričati.
Počelo smo istresati iz sebe sve to nas muči, ono što smo trebali davno prije jedan drugome reći. Razgovarali smo otvoreno o našem braku i svemu što nas muči. U 14 godina koliko smo zajedno prvi sam put uopće zamislila kako bi to ustvari bilo da nismo zajedno.
Činjenica je da je moj muž sve to vrijeme bio prilično nestrpljiv, uvijek je lako planuo, a zapravo je bio prilično jadan i nesretan. S druge strane ja sam, kako je on to rekao, a slažem se s njim, bila previše zauzeta sobom i djecom da bi išta poduzimala po pitanju našeg braka. Bila sam konstantno puna bijesa i srdžbe i rijetko kada sam imala vremena za njega. Naravno, između nas je četvero djece, no ona doista nisu i ne bi smjela biti izgovor za loš brak.”
(Index.hr)
