Dozvolim sebi da dam duši oduška, zaboravim sve što je bilo i vjerujem u ono šta će biti. Čitajući knjige vjerujem ponekad kako je moguće promjeniti neke bitne stvari u vlastitom životu.
Onda se pošteno slažem, stanem pred ogledalo i pričam onoj ženi u odrazu, šta bi trebala, kako će sve jednog dana doći na svoje i kako mora vjerovat u sebe!
Kažu, dobro slušam, imam osjećaj empatije za sve, al’ NIKAD nisam imala empatije prema onoj maloj mršici u ogledalu. Jeste da mi je ona najvjerniji prijatelj, njoj plačem, s njom se svađam i njoj pričam sve radosti i razočarenja. Ona zna tačno šta mi je na duši, a ja licemjerna, baš njoj sam najveći neprijatelj.
Možda sam sanjala kako ću jednog dana postat ono što želim, vjerovala kako se rad isplati i kako će neko prepoznat da si baš predodređen za nešto, al’ iz te vjere proizilazi životno razočarenje.
Taj trud niko nije prepoznao, dječiju pobunu zbog pogrešne škole niko nije shvatio. Ne, nisam željela da završim u prokletom mašinstvu, nisam željela ni da budem novinarka. Možda imam talenta, ali ne volim niti jedno od toga. Vodili ste se mojim talentima, a ne mojom ljubavi.
Niste me slušali kad sam rekla šta želim, a ni shvatili ozbiljno. Nije vas zanimalo ni zašto čitam sve silne medicinske enciklopedije kao srednjoškolac, niste primjetili radost kada sam imala priliku s nekim da podjelim to znanje.
Vi ste željeli, a ne ja, da stojim ispred te kamere, da pišem neke tekstove koje ne osjećam i radim samo zato što moram. Godine su prošle, vi još ne shvatate, ali ja odavno znam šta sam htjela kao dijete. Sad bih bila sretna i vjerujte mnogo bolji student.
To što završavam fakultet u roku i što nižem uspjehe u tome nametnutom zanimanju, ne znači da ne patim, da sam sretna zbog neke pohvale ili dobro odrađenog posla. Bila bih sretnija kada bi onoj ženi u ogledalu mogla da kažem kako sam upravo danas vidjela svog pacijenta kome je život visio o koncu. U ikonu bih vas stavila da ste mi dali priliku da vam pokažem koliko mogu. Bila bih presretna kad bih gledala djete koje je zadovoljno i sretno izašlo, baš, iz moje ordinacije.
Niste nikad pogledali u moj računar i vidjeli šta pišem, čitam i koje filmove gledam. To sam upravo ja! Za nekoliko mjeseci postat ću diplomirana novinarka, za vas titula, za mene ropstvo narednih četrdeset godina, ako budem živjela toliko.
Znate, ona stroga novinarka s terena koja pitanjima maltretira sve koji su ikada išta pogrešno rekli, nije nikakva talentovana mlada i ambciozna djevojka koja želi ime i prezime u tom stranom svijetu. Prava slika je samo da je razočarana i mrzi zemlju u kojoj vladaju isti kao vi. Ne vide potrebe i želje drugih, već ostvaruju vlastite ciljeve i gaze preko leševa.
Niste me slušali, ali znam da me danas čitate, zato vam i pišem.
Pišem svima vama koji želite da vam djeca postanu ono što vi niste dosanjali, svima vama koji svoje snove i želje ostvarujete u tuđim životima. Nemojte ih uništavat, nemojte buntovno djete gledat kao problematično, možda vam upravo danas šalje znak nezadovoljstva.
Jer, znate, ja i danas kao skoro diplomirana, odrasla i zrela djevojka, radije slušam i pažljivije predavanje profesora neurologije, nego komunikologije!
Autorica: Anisa Mahmutović (Freshpress)
