Zovem se Emanuela. Imam 50 kilograma sa mokrim čarapama i sretna sam što nitko ne vjeruje u to. Danas sam vrtila u glavi sve ljude koji su mi šapnuli samopuzdanje i bili dio mozaika, koji danas zovu Elom. Iako sam vjerovala da sam nadasve inteligentno, natrprosječno dijete, koje je u petoj godini znalo azbuku, abecedu, množenje, dijeljenje i pisalo pjesme, zbog kojih su novinari kucali na vrata, znate, sve je to bila zabluda.
Do svoje 22 godine sam upoznala bezbroj takve djece, koja su bila nadarena jednako pa čak i više nego li jedna Ela, koja je izlizala točkiće od kofera, dok se selila iz države u državu, i pronašla se tu, u Bosni. Svi smo krenuli ranije u školu, imali afinitete za nešto, maštali o velikim stvarima, koje su nas dovele jedne do drugih, ali da nam nisu šaputali da smo posebni, da li bi se trudili da budemo to još više i da li bismo bili danas na ovom mjestu, gdje smo sad?!
Među najljepšim sjećanjima iz osnovne škole, živi jedan od mojih nastavnika, koji mi je govorio da jednoga dana, kada bude imao svoje dijete, želi da ono bude poput mene. Često bi dolazio kod mojih na ručak sa svojom djevojkom, sadašnjom ženom i ponavljao tu rečenicu, da on želi da ima takvo dijete, isto kao ja! On je vjerovao u mene. On je jedna od osoba, koja mi je šapnula samopouzdanje. Mladene, hvala!
Sjećam se mog prvog trenera, koji je djevojčici od 20+ kila šapnuo da je to najjači udarac, i da imam mušku ruku. Ela je vjerovala u to i osvajala toliko željeza koje su zvali zlatom, srebrom i bronzom, zahvaljujući samopouzdanju, koje mi je šapnuo on. Dževade, hvala!
Sjećam se moje mame, koja mi plela vilenjačke kape sa pufnom na vrhu, jer su me jedino tako mogli vidjeti zimi kada se vraćam iz škole. Kada bi vidjeli taj vrh kape, koji se pomjera, znali bi da sam ja. Bez vilenjačke kape, bila sam nevidljiva, ali znate, samo fizički. Ako mislite da niste dorasli nečemu i da ste neprimjetni, znate, treba vam samo taj maleni djelić i svi će vas vidjeti. Mene jesu. Mama, hvala!
Sjećam se pisma koje smo dobili u Minhenu, da moramo da idemo u Bosnu i da više nećemo moći ostati tu gdje sam odrasla.
Sjećam se svog dolaska kod tetke, koja mi je napravila hljeb i razmutila sok. Plakala sam mjesecima, nisam mogla da jedem, niti da funkcioniram. Zvala bih djeda i nenu i govorila “Meni ovamo mute”, oni bi pitali šta ti mute, a ja bih govorila da mute sok i da ništa nije dobro. Ali oni su me naučili pravim vrijednostima. Hvala vam!
Sjećam se mog Matijasa, s kojim sam odrasla i kojeg više nije bilo da mi čuva igračke u pjesku, ali nije bilo samo to. U Bosni, nakon rata, si mogao vidjeti pijesak, samo ako su pravili sprat kuće.
I mog drugara Sade, koji mi je rekao da je puno Hasića, Spahića i Bašića, ali da je jedan Ždero. Čak i kad bih željela da me zaborave je nemoguće. Hvala ti što si mi šapnuo samopouzdanje.
Sada gledam kroz prozor na tuzlanske ulice i sjećam se svih prozora i prizora koje sam imala. Samo sam željela da kažem svim ljudima, koji su vjerovali u mene, čuvali me i šaputali samopouzdanje da sam sretna, iako gledam s prozora na zatvor. Hvala vam što ste izgradili dio mene, zbog kojeg volim sebe danas ovakvu kakva jesam.
Odrastati uz prave ljude, koji imaju prave riječi je neprocjenjivo. Iako sam se osjećala kao deminer u životu, preispitujući svaki svoj korak, da ne razočaram nekoga od vas, znate, vrijedilo je.
Sve vas voli vaša Ela.
Piše: Ela Ždero