Presuda Evropskog suda pravde je diskriminirajuća, to je neupitno. Pravo nije jednako pravdi te po pravu nerijetko budu obespravljeni pojedinci i grupe, tako da je imenica pravda u nazivu ovog suda suvišna.
Bila je suvišna i 2014. kada je Sud izrekao da Francuska zabranom nošenja nikaba i hidžaba nije prekršila niti jednu tačku Evropske konvencije o ljudskim pravima. S obzirom da je broj muslimana u Evropi oko 40 miliona, stalni pokušaji aktualiziranja pitanja hidžaba zvuče, najblaže rečeno nerazumno.
Sekularizam se tumači, razumijeva i primjenjuje selektivno, što ponovo ruši demokratska načela na koja se Evropa poziva. Sloboda vjeroispovijesti, kada govorimo o muslimanima, često se dovodi u pitanje.
Kao muslimanka koja nosi hidžab sam povrijeđena, ali nipošto iznenađena. Vratimo li se nekoliko godina unazad, sjetit ćemo se da hidžab nije dovođen u pitanje. Teren se pripremao preko svakodnevnih rasprava o nikabu, o nemogućnosti identifikacije osobe koja nosi nikab. S obzirom na mali broj muslimanki koje ga nose, bilo je jasno da se ne misli na tome stati. U posljednjoj odluci, Sud navodi da zabrana mora biti zasnovana na internim pravilima kompanije o “neutralnom odijevanju”, a ne na željama klijenata. Ovdje je „neutralno odijevanje“ pravni standard koji će svako tumačiti na svoj način.
Ono što muslimankama (i muslimanima) predstoji jeste intelektualna borba, aktivno učešće u društvenom i političkom životu. Neka nam ova i druge odluke budu motivator, a ne kočnica. Moj hidžab nije komad platna na glavi, nego način života. Hidžab nije vjersko obilježje, nego moja vjerska obaveza, a slobodu vjeroispovijesti mi garantuje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.
Piše: Armina Malkić/ Ženski.ba
