Autorica je tri knjige poezije. Ova 20-godišnjakinja iz Tuzle, priprema i svoju četvrtu knjigu, za koju kaže da je roman. Pored pisanja, sport i gluma su njena svakodnevnica. Zaposlena je i učenje jezika smatra potrebom svakog čovjeka. Voli putovati i obišla je veliki broj zemalja.
“Jednostavno iskorištavam svoje tijelo i svoje mogućnosti na najbolji mogući način, i za sad uspijevam u tome. Osoba sa invaliditetom nije bolesna, jednostavno ima svoje stanje takvo kakvo je, i to je sve. Moja primarna dijagnoza je paraplegija, odnosno oduzetost donjeg ekstremiteta tijela (nogu). Zbog nemara liječnika, te nepostavljanja tačne dijagnoze, kada je to bilo potrebno. Na koji način funkcionišem? Da vas sad malo razočaram, na isti način kao i svi vi (smijeh). Radim ono što volim, i ono što me zanima”, kaže za Source Fatma Bulić.
Vedar duh i pozitivan stav prema životu, bez obzira što u svojoj svakodnevnici često nailazimo na poteškoće, ipak mogu da nam pruže mogućnost ostvarenja ciljeva koje sebi postavimo. Fatma za sebe, iako je u kolicima, kaže da ne vidi prepreku u bilo čemu.
“Bavim se raznim sportovima, plivanje, atletika, stoni tenis, boćanje, matp i streljaštvo. Koliko je naporno? Moram da vam kažem jednu stvar. Mi vas lažemo, godinama unazad vas lažemo, te imali smo mogućnosti da tu laž promoviramo putem medija. Lažemo vas da nas invaliditet čini posebnim i da osoba sa invaliditetom je posebna, da je život s tim težak, te da nam treba dati ordenje za hrabrost zbog načina života koji živimo u kolicima ili bilo kojom drugom vrstom invaliditeta. No, to nije istina. Kao što sam već rekla, kada radite ono što volite, ništa nije teško. Invalidnost nas ne čini posebnima”, navodi Fatma.
Iako je svo svoje vrijeme utrošila u aktivnosti koje joj život čine ispunjenijim, ne može, kaže, da ne primjeti kako je sistem naše današnjice besmislen.
“Recite vi meni, kakva je to država, gdje osobe koji imaju fizičke smetnje, iako su mentalno jako očuvane, koje imaju preko 20 godina, nisu bile u mogućnosti završiti niti osnovo obrazovanje? Koje je njihovo temeljno ljudsko pravo? Prepreku vidim i u tome što mi takvi kakvi jesmo pristajemo na manje, na puno manje od onoga što zaslužujemo i trebamo. Sami smo krivi! Završila sam srednju mašinsku školu, te maturirala prošle godine. Mnogo medija me proglasilo i za najljepšu maturanticu. Lijepo (smijeh). Ali, uvijek postoji to ali, niko se nije zapitao kako sam ja završila tu srednju školu. Niko ne zna da sam u tu istu školu za četiri godine, otišla svega osam puta. Zbog gore navedenog sistema, nisam bila u mogućnosti da idem redovno, sa svim mojih kolegama. Propustiti cijelokupni dio srednje škole (tvz.najljepšeg vremena) bilo je teško”, priča Fatma.
Fatma kaže da je trenutno zaposlena u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom Lotos u Tuzli. Radi pod ugovorom na godinu dana i pita se šta poslije toga. Pored posla, ide i na dodatne edukacije koje uključuju kurseve AutoCAD-a, Web-dizajna, grafičkog dizajna te poslovnog engleskog . Uglavnom, ispunjava svoj dan time što radi i uči, trenutno ono što mora, da bi poslije osigurala sebi da radi ono što voli. Razmišlja o svom političkom djelovanju, jer se nada da će na taj način napraviti promjene.
“Želja da se uključim u politiku se pojavila zato jer ja kao djete sa invaliditetom od pet godina nisam mogla da dobijem kolica da se krećem. Želja se pojavila kada u srednjoj školi nisam mogla redovno ići sa svojim kolegama. Želja se takođe pojavila, kada sam pri vađenju ljekarskog uvjerenja u dvije ustanove, dobila odbijenice pod izgovorom da osobe sa invaliditetom ne bi trebale raditi, te da su one tu da sjede kući i primaju tuđu njegu. Želja se pojavila i u onom trenutku kada moje kolege nisu bile u stanje završiti ni osnovu školu. Ne, politika nije nikakva “najsramnija” grana. To je posao baš kao i svaki drugi. Samo što ljudi koriste moći koje su im date te rade ono što ne bi trebalo ili te “najsramnije stvari”. Dakle, nije stvar u struci ili poslu, stvar je do nas samih”, poručuje Fatma.
Kao što i u svemu drugom uspješno korača, Fatma kaže da joj ni ljubav, koja se smatra najvećom preprekom za osobe sa invaliditetom, nije neostvarena strana.
“Ljubav kao ljubav, baš kao i vaša, ili bilo čija druga. Ali da, jeste za “nas”, iako mrzim to nas-vas, mnogo teže naći nekoga. Ali, nije nemoguće. Imamo pravo i na ljubav kao i na sve ostalo. Ja sam imala tu sreću da nađem osobu koja je prihvatila mene i sve moje i ono što dolazi u paketu. Ima još mnogo primjera da OSI nađu životnog partnera sa kojim imaju porodice i savršene živote. Ako dovoljno vjerujete da ste vrijedni, sreća sama pokuca na vrata”, kaže Fatma.
Za mlade ljude, koji su danas često izgubljeni i nezainteresovani, Fatma kaže da su nezahvalni na onom što imaju, da ne cijene svoj život i dijelove tijela dovoljno, da sve uzimaju ‘zdravo za gotovo’. Život je prelijep dar kaže, i treba ga znati pametno iskoristiti.
(Source.ba / Ženski.ba)
