Pop zvijezda Željko Joksimović na putu ka ostvarenju svojih snova prošao je i nemaštinu i očaj, a danas je ponosan na svaku svoju grešku, uvjeren da njegov životni put nikada nije bio posljedica slučajnosti
Jedino što slavni pop pjevač Željko Joksimović nikada nije poželio da promijeni kod sebe jesu njegova upornost da ostvaruje svoje snove i hrabrost da iznova sanja više i bolje. Cijeli njegov životni put bio je trka sa vremenom, trka sa samim sobom. Iako nerijetko osporavan zbog svojih čvrstih stavova, ovaj talentovani muzičar jurio je za svojom sreznom zvijezdom, a danas je, kako kaže, polako sustiže. Rođen je 20. aprila u Beogradu, odrastao u Valjevu, a u njemu su se odmalena borili buntovnik i perfekcionista, romantičar i logičar.
“Kada malo bolje razmislim, muzika je moj život od kad znam za sebe. Nikada se nije ni dovodilo u pitanje čime ću se baviti jer se znalo da ću biti kompozitor i pjevač. Mama Vesna i otac Branislav, koji su mi ime Željko dali jer su mnogo željeli da dođem na svijet, podržavali su moj san i učinili mi djetinjstvo divnim i bezbrižnim. Pošto sam bio jedinac, moje želje su uglavnom ispunjavane, ali nikad nije bilo pretjerivanja, jer nisam ni bio dijete sa mnogo kaprica. Iako mi je bilo lijepo u tom svijetu u kojem je sve bilo podređeno meni, svim srcem sam želio brata, a devet godina kasnije na svijet je došao Saša. Zbog velike razlike u godina, najprije nismo bili bliski, ali se to vremenom promijenilo. Mnogi su mislili da će mu biti lako da ostvari uspješnu karijeru zbog poznatog brata, ali on je baš kao i ja izabrao da se bori sam“, priča Željko koji je zahvaljujući djedovom poklonu – bubnjevima ušao u čarobni svijet muzike. 
“Ubrzo poslije djedovih bubnjeva mama mi je kupila triolu koja je i otvorila oči članovima moje porodice o mom muzičkom talentu, budući da se ispostavilo da umijem da sviram taj instrument iako ga nikada ranije nisam držao u rukama. Bilo je to nekakvo porodično čudo koje je zateklo i moje roditelje, a ponajviše moga oca koji mi je odmah kupio harmoniku. Ta harmonika je zaslužna za moj prvi uspjeh i ogroman ponos moje familije pošto sam sa samo tri i po godine zahvaljujući svojoj babi koja je pisala Radio televiziji Srbije postao zvijezda emisije Babino unuče. Proglašen sam za čudo od djeteta jer sam odlično svirao, a harmoniku sam jedva držao“, sa osmjehom se prisjeća šarmantni pjevač koji je sa samo dvanaest godina osvojio prvo mjesto na jednom muzičkom festivalu u Parizu i postao i zvanično prva harmonika Europe. Uprkos odricanjima koje je sa sobom nosilo muzičko usavršavanje, po završetku osnovne škole upisao je Valjevsku gimnaziju, a spremno se nosio i sa pubertetskim i momačkim periodom.
“Danas sam sretan što mi nijedno životno razdoblje nije pobjeglo i što me je svako na svoj način oblikovalo. U ovim godinama čini mi se da je sve imalo svoj smisao i da baš ništa od tih slučajnosti nije bilo slučajno. Nekako sam sve stizao: i da učim i da sviram, ali i da izlazim i provodim se. Sjećam se i svog prvog pijanstva, bježanja sa časova, simpatija… Mada, nikada nisam bio zaljubljive prirode u tom smislu da sam stalno imao neke simpatije. Ni danas nisam takav. Ali zato sam kao tinejdžer imao fazu kada sam po svaku cijenu želio da izgledam starije. Bilo je dana kada roditelji ni u šta nisu mogli da me ubijede, jer sam mislio da sve najbolje umijem sam. Tako sam u Valjevu osnovao svoj prvi bend i, moram priznati, među djevojčicama bio veoma popularan“, otkriva muzičar koji je prvu pravu ljubav spoznao u svojoj djevojci Vesni koju je upoznao kao gimnazijalac. Poslije duge romanse, stigao je najljepši plod njihove ljubavi kada su kao dvadesettrogodišnjaci dobili kćerkicu Minu.
“Za neke stvari čovjek nikada nije dovoljno spreman i zreo, a uprkos tome što sam možda mislio da to neću umjeti, spremno sam dočekao dijete. Jesam bio veoma mlad kada sam dobio Minu, ali ona je nešto najljepše što mi se desilo. Nije bilo tog strašnog straha koji sam mislio da ću osjećati, samo sam se preko noći promijenio, odrastao, uozbiljio. Postao sam stabilniji i sigurniji jer sam ispred sebe vidio biće za koje vrijedi sve uraditi. Sa bivšom suprugom sam i danas ostao u sjajnim odnosima, oduvijek smo zajedno brinuli o djetetu i nikada nije bilo nijednog razloga da bude drugačije“, priča pjevač koji je 1993. godine u Beogradu upisao Fakultet muzičkih umjetnosti, a uporedo počeo da se ostvaruje i kao kompozitor.
“Dolazak u Beograd za mene je bio razaranje sistema, šok. Uvidio sam da me čekaju mučne godine truda, rada, odricanja, neprospavanih noći, očaja… Ništa nije bilo onako kako sam mislio da će biti, osim moje želje da uspijem. A zaista borio sam se kao lav. U nekim momentima bilo je najlakše odustati i vratiti se kući, a dešavalo se da budem i gladan, nesretan, izigran i potpuno sam. Jedva sam sastavljao kraj sa krajem u prvo vrijeme. А nekako mi je bilo poražavajuće da odustanem i kažem: “Pokušao sam, ali nisam uspio”. Zato sam radio bez stanke, i noću i danju i bio uvjeren da će to neko jednom prepoznati. Prva veća priznanja došla su sa festivala Beogradsko proljeće 1993, 1996. i 1997. godine jer su moje pjesme tada bile zapažene. Komponovao sam i za pozorište, za druge pjevače. Imao sam studio u stanu i jedva imao gdje da spavam, pošto se sve nalazilo u jednoj sobi“, prisjeća se muzičar koji je prve pjevačke korake napravio krajem devedesetih godina na festivalu Pjesma Mediterana u Budvi, gdje je njegova Pesma sirena osvojila nagradu za interpretaciju i kartu za put na dva prestižna festivala u Bjelorusiji i Moldaviji, a na oba je osvojio Gran Pri.
https://www.youtube.com/watch?v=2IGokwCWhnU
“Kako su kockice polako počele da se slažu, tako se i moj život mijenjao, a prije svega mijenjali su se ljudi oko mene. Nikada kao tada na početku karijere nisam sreo toliko lažnih ljudi. Ta estrada mi se tek tada iskristalisala, a kao muzičar koji je oduvijek radio na sebi, komponovao do perfekcije, svirao jedanaest instrumenata, na momente nisam mogao da povjerujem u kakvom sam se to svijetu obreo. Nisam bio ni dovoljno iskusan da umijem da se napravim lud na neke stvari, a ni dovoljno naivan da ne vidim. Bilo je dosta onih koji su htjeli da me uzmu pod svoje i navodno mi pomognu, ali i onih koji su bez ikakvog razloga željeli da odmognu. Danas sam zahvalan i jednima i drugima na besplatnim životnim lekcijama. Pravih prijatelja nikada nije bilo mnogo, ali su zato ostajali”, iskren je muzičar koji inače tečno govori grčki, francuski i engleski jezik.
“Moj prvi album bio je najprodavaniji u City recordsu te 2000. godine. Iako danas mogu da izdvojim mnogo ljepših i kvalitetnijih pjesama, na ove prve sam specijalno ponosan jer su mi dokazale da to što radim vrijedi”, ističe Željko koji je uporedo sa popularnošću na svojoj koži osjetio i prve medijske oštrice kada je po raskidu veze sa pjevačicom Svetlanom – Cecom Slavković počeo da sarađuje, ali i da se zabavlja sa koleginicom Leontinom Vukomanović.
“Čini mi se da su me novinari uzeli na zub čim su me vidjeli. Oduvijek sam smatrao degutantnim kada drugi pričaju o svom privatnom životu i iako sam se u početku teško mirio sa tim, to je donekle produbilo moj bunt da ne kažem baš ništa što se moglo pogrešno protumačiti. Ljudima je, čini mi se, bilo bitnije da smisle neki skandal, nego da lijepo sjednu i pitaju me šta ih interesuje. A ja neke stvari jednostavno nisam želio da govorim jer sam i tada, baš kao i sada, bio odgovoran otac, a neki moji postupci mogli su loše uticati na moju kćerku. Tako da sam pustio da pišu i misle šta žele, a ja sam se vremenom navikavao. Danas mislim da moja publika zna ko sam i šta može da očekuju od mene, ali i da osjeti šta je tačno, a šta ne. Po novinskim napisima, izgledalo je kao da sam vanserijski ljubavnik, zavodnik bez premca, uobražen i zauvijek nepristupačan, a gdje bi mi bio kraj da sam sve to objašnjavao”, iskren je muzičar, koji prekretnicom u svojoj karijeri smatra odlazak na Eurosong 2004. godine, kada je pjesmom Lane moje osvojio drugo mjesto. Bio je to poslije mnogo godina izolacije ratom razorene Jugoslavije veliki uspjeh za našu zemlju, a za Željka ogromna odskočna daska.
“Poslije Eurosonga vrata svijeta polako su počela da se otvaraju. Uslijedio je duet I live my life for you sa austrijskom pjevačicom Tamee Harrison, a ta pjesma ostvarila je veliki uspjeh širom Europe. Posebno sam ponosan na to što ju je izdavačka kuća Worner uvrstila u kompilaciju na kojoj se nalaze i pjesme Robija Vilijamsa, Abe… Pored toga, kao kompozitor sam počeo da delam i van prostora Srbije, a komponovao sam dosta numera za popularne grčke izvođače. Pored toga, Eurosong mi je kao kompozitoru donio i uspeihe sa drugim izviđačima, kao sa piesmom Jutro koju je otpievala Jelena Tomašević, ali i numerom Lejla koju je izveo Hari Varešanović, jer su obje na toj manifestaciji postigle izuzetan uspjeh”, kaže Željko koji je 2005. godine počeo da komponuje za svoju dušu numere koje su se umnogome razlikovale od onih sa početka njegove karijere.
Pesmu Ima nešto u tom što me nećeš za njega je komponovao pokojni pjesnik Duško Trifunović, a album na kojem se našla prodat je u pola miliona primjeraka. U tom periodu, Joksimović je počeo da komponuje i muziku za filmove i serije, a potpisao je note za ostvarenje Ivkova slava Zdravka Šotre i TV projekte Ljubav, navika, panika, Ono naše što nekad bejaše, Ranjeni orao, Greh njene majke…
“Mislim da je jedan od najljepših momenata u mom životu bio onaj kada sam se pomirio sa samim sobom i uvidio da mi je najbolje kada slijedim sopstvenu intuiciju koja je u mom slučaju veoma izražena. Desilo se to prije nekoliko godina, jednostavno sam ustao i riiješio da radim stvari isključivo sebi na volju. To naravno ne znači da sam od tog trenutka krenuo sve da gazim, ali sam odlučio da na neki način ugađam sebi i profesionalno i privatno. Sazrijevao sam sa godinama i kao muzičar što je i prirodno i svoj album iz 2005. smatram svojevrsnim korakom ka onome što sam završio na ovom posljednjem. Sve je to lice i naličje moje duše i života, sve su to djelići mene stisnuti u nekoliko minuta i veoma mi se dopadaju. Sada sebi iznova postavljam nove ciljeve, stremim ka višem i boljem pa dokle me to odvede“, priča vlasnik muzičkog studija Minacord koji je nakon veze sa Leontinom otpočeo romansu sa voditeljkom Adrianom Čortan. Uprkos tome što su dugo bili u skladnoj romansi, njihov odnos okončan je ne mnogo nakon Željkovog angažmana na Evrosongu u Srbiji 2007. godine, kada je zajedno sa voditeljkom Jovanom Janković nastupio kao voditelj ove prestižne manifestacije. Njihovu ljubav mnogi su od početka posmatrali kao fatalnu, budući da je Jovana raskinula romansu sa biznismenom Aleksandrom Zeremskim, a Željko sa Adrianom Čortan.
“Jovani se nije dopadalo gotovo ništa u vezi sa mnom, osim što je cijenila moj rad. Sve među nama desilo se spontano, iznenada i na to se nije moglo uticati. Da me je neko pitao da li je moguće da se to desi, možda bih odgovorio odrično i pogriješio. Ona je izuzetno biće, sjajna djevojka a, iako znatno mlađa od mene, često i mudrija. Njeni savjeti su uvijek na mjestu i mogu da kažem da je na mene uticala na najbolji način”, priznaje Joksimović koji je proglašen za najboljeg balkanskog pjevača na manifestaciji Balkan music awards, a svoj muzički status potvrdio je brojnim koncertima na stadionima i u najvećim dvoranama na našim prostorima, ali i širom Europe. Ima li potrebe dodati, da su sve karte uvijek rasprodate i traži se ona jedna više!
Izvor: Story.rs
