Vaše dijete podsjeća vas da treba da se kaže “molim te” i “hvala”.
Grlite djecu stalno, čak i kad se “otimaju”.
Prošle nedjelje podmladak je pojeo svo povrće. U restoranu. Bez pravljenja scene.
Vaša djeca u nos guraju prste, ali ne i sitne predmete (bar za sada).
Ušli ste u dječju sobu i zatekli ih kako pažljivo namještaju krevet.
Dok ovo čitate, svi u vašoj kući imaju pantalone i obje čarape na sebi.
Vaš sin je u fazi kad želi kečap na svemu, a vi ste puni razumijevanja i puštate ga da sam odluči šta bi da jede.
Vaše dijete danas je čulo “volim te” bar jednom, a vjerovatno i više puta nego što možete da izbrojite.
Kad u dva ujutru stanete bosom nogom na lego, psujete u sebi sa očima punim suza (ko nije to doživio, nema pojma šta je bol) jer bi ih vrisak probudio.
Vaša beba se ozari kad zapjevate, i vi pjevate iako nemate ni trunke sluha.
Uvijek uspijevate da ih pošaljete u školu sa užinom, čak i ako bukvalno morate da istrčite iz stana za njima da biste im je dali.
Vaša ćerka i dalje insistira na tome da je vi ušuškate kad je vrijeme za spavanje, a, koliko vam je poznato, to nije posljedica paklenog plana koji je skovao vaš muž da bi mogao da odgleda vijesti na miru.
