Piše: Mirjana Marinković-Lepić
U proteklih sedam dana pažnju javnosti je izazvao pravni presedan i, običnom čovjeku, nepojmljiv slučaj Zinete Altumbabić, Tuzlanke koja se sedamnaest godina bori za pravdu i rješavanje vlastitog radno-pravnog statusa. Njen vapaj kojim moli državu da joj da otkaz dovoljno govori o težini i apsurdnosti situacije u kojoj se našla-otkaz od poslodavca nije nikada dobila, radnička knjižica joj nije zaključena, plaću ne prima, ne može ostvariti ni prava po osnovu nezaposlenosti, a država, koja je prema jednoj od ranijih presuda, obavezna da joj riješi status, ništa ne čini. Vrhunac apsurda je rješenje o izvršenju kojim se nalaže prinudna naplata sudskih troškova na plaći koju ona ne prima već 17 godina.
Eksponiranje u javnosti je težak zadatak i za profesionalce i istrenirane pojedince, a laiku, kojem nastupi u medijima nisu ni posao, ni sfera interesovanja, taj poduhvat je znak da se radi o krajnjoj nuždi i očaju. Jezgrovit i koncizan tekst, u kojem je g-đa Zineta objasnila svoju situaciju, munjevito je prostrujao web portalima. Munjevita je bila i reakcija kanala TV N1, koji je prilog snimio odmah sutradan, a objavio u roku od dva dana, reaguje i radio Slobodna Evropa. Lavina je pokrenuta – priča se širi i dopire do sve većeg broja ljudi. Usijan je i Facebook – dijele se objave, pljušte komentari. No, priča se tu ne završava – slijedi poziv ekipe “Zabranjenog foruma” i Zineta se pojavljuje u emisiji. Voditelj provocira prisutne, nameće raspravu o problemu, insistira na konkretnim rješenjima. A onda, vrhunac: ministar prometa i komunikacija BiH, putem SMS poruke, direktno u emisiji, g.đi Zineti zakazuje sastanak. TV ekipa je prati u stopu i konačno se slučaj pokreće sa mrtve tačke. Nije još sve riješeno, ali nazire se svjetlo na kraju tunela.
U tranzicijskim zemljama, kakva je Bosna i Hercegovina, povećava se značaj masovnih medija, koji, dosljedno ostvarujući svoje izvorne funkcije informisanja, kreiranja javnog mišljenja, društvene kontrole i advokata javnog interesa, mogu proaktivno doprinositi ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. Nažalost, ljudska prava nisu tema koja zaokuplja medije u Bosni i Hercegovini, posebno kad je riječ o javnim RTV servisima. Vrlo je skroman medijski prostor u okviru kojeg se ljudska prava afirmišu i promovišu, što za rezultat ima nedovoljno poznavanje ove materije od strane građana, nedovoljno izraženu svijest i volju za građanskim aktivizmom i, istovremeno, bahat odnos institucija prema pojedincima koji se ipak odluče da povedu pravnu bitku.
Navedeni primjer pokazuje kako mediji mogu i treba da djeluju i kako se zaista može ispuniti njihova uloga, ne samo kao zagovarača ljudskih prava, nego i alata pomoću kojeg se dolazi do konkretnog rješenja. Iskorišteni su svi kanali komunikacije-web portali, društvene mreže, radio, televizija, štampani mediji. Priča se zahuktavala, plijenila pažnju, izazvala reakcije, i, najzad, imala i svoj epilog – konkretnu akciju nadležne osobe, na čelu nadležne institucije. Istina, opet su pali na ispitu javni RTV servisi – ostali su nijemi i nisu se ni na koji način uključili u ovu kampanju. Izostale su i reakcije lokalnih (gradskih i kantonalnih) medija, koji imaju status javnih preduzeća. Očito im problemi vlastitih sugrađana nisu prioritetni.
Nadam se da ovaj primjer neće ostati usamljen, da će TV PINK i ekipa iz “Zabranjenog foruma” pratiti g-đu Zinetu sve do konačnog rješenja. Ovo je recept šta i koliko mediji mogu – a mogu mnogo. Zato BRAVO za sve one koji su uzeli učešća u ovoj kampanji i jednoj divnoj i hrabroj ženi utrli put do konačnog rješenja.
