Zašto pišem?
Neću da kažem da pišem da te zaboravim. Baš neću. Neću da ispadne da moje pisanje ima veze samo sa tobom, jer sam, na kraju krajeva, ja ta koja piše.
Neću da kažem da pišem jer više nisi tu. Ništa slično. Reći ću da si tu, jer pišem. Ispisujem te svakim slovom, kucam te i brišem, precrtavam i podebljavam. Jednom rječju: pravim. Utkam te, neprimjetno, u sve priče koje napišem, tako neprimjetno, da ni sama ne primijetim kad se desi. Pa nekad iznova i iznova čitam, čitam i nalazim te.
Nekad onako kako sam očekivala, kako sam zamislila, a nekad sasvim drugačije, kao da te, kad sam krenula da pišem, nisam ni primijetila.
Pišem i da te opišem. Pišem i da se opišem, i dopišem, i otkrijem. Da prestanem da se sebi otimam. Pišem da ne budem iznenađena kada na kraju priče na(i)đem (na) sebe.
Pišem da od sebe mogu da napravim tebe, a opet od tebe mene. Da ispravim sve krivo, i iskrivim sve pravo.
Da se igram.
Da isprevrćem riječi onako da samo meni imaju smisla. Da im nađem smisao. Da ih, na kraju, složim, kao dijelove slagalice koja mi je pred očima.
Jer istina je, svaki pisac piše samo jednoj osobi. Svom vječitom okidaču i pokretaču, koji u njemu budi ono što ne budi ni u kome drugom. Iako taj o kome se piše često to ni ne sazna, pisac piše i piše, dok ne napiše dovoljno dobru verziju svoje poruke.
I priznajem, danas pišem jer mi nedostaješ. Jer pisanjem sebi nalazim izgovor da te se sjetim, da te načinim onakvim kakav je trebalo da budeš. Opisujući tebe, otkrivam sebe. Tako je uvijek bilo. Dijete u meni poseže za tobom, iako se ja više ne mrdam sa svoje tačke.
Dijete me pokreće, uvijek. Ujutru se budi i čeka da ja otvorim oči, pa da mi kaže šta je sve smislilo i shvatilo u toku noći.
Djeca uvijek imaju svoju verziju događaja i mašte.
I onda se ta mašta uvijek nekako oslika u mojim riječima. Jer se dijete uvijek otima i ide stazama kojima ja ne smijem, pa mi otkrije i donese ono što ja sama sebi ne mogu.
Nekad zajedno čekamo da Sunce izađe, srećne i raspoložene. Ono voli Sunce, vjerovatno više nego ja. Bolje i više umije da mu se raduje. A ja, ja svemu uvijek lako pronalazim mane. A ono me uvijek ohrabruje.
I uvijek me vraća na tačku sa koje sve neizostavno kreće: koliko god se trudio da sakrije, da se preruši u drugim likovima, pisac uvijek najviše piše (o) sebi, dok se poruka sasvim ne izbistri. Dok ne nađe svoje dijete, u sebi. A onda, piše svakome.
A ti, o čemu ti pišeš? Šta to danas ne smiješ da priznaš sebi? Veruj mi, što prije ti bude jasnije, prije ćeš stvarno postati pisac.
Autorka: Milica Popović (Black sheep)
