Da, država nam je propast.
Da, vladaju korumpirani, nekompetentni ljudi.
Ali postoje i oni koji su svojim trudom i radom obezbijedili sebi i svojim porodicama krov nad glavom i pristojan život. Ovdje u Bosni i Hercegovini, rasparčanoj na sve moguće tvorevine entiteta, kantona i država u državi. Država apsurda, naša država. Ali, evo me još uvijek tu i ne planiram otići. Ne zato što ne mogu, već zato što neću. Uvijek je najlakše otići, odustati i prestati se boriti, ali ja jednostavno neću. Možda zato što trenutno brinem samo o sebi, što imam ostvareno sve što sam htjela, ali sigurno i zato što sam naučila lekciju. Ona glasi: “Putuj svijetom, ali pronađi mjesto koje je tvoje utočište i na koje se vraćaš”. To je mjesto dom, a dom je ovdje, ma šta god mislili svi vi koji ste opravdano trbuhom za kruhom otišli u svijet.
Daleko od toga da je meni idealno. Da spadam u red buržuja, kojima svaki dan teče med i mlijeko. Majka mi i dalje radi posao za koji uopšte nije završila školu, jer posla u struci najčešće nema. Baka prima kusure penzije isplaćene nakon 40 godina rada u prosvjeti. Ali nisu otišle evo ni one, nisu ni htjele, a mogle su. Kada sam ih pitala zašto uvijek bi rekle jedno: “U tuđoj državi uvijek si stranac. Građanin trećeg reda, bez korijena, običaja i tradicije”.
Dobro je poznato da tuđe sunce uvijek jače sija i da mi svi volimo reći da je negdje drugo bolje, ali realno gledano korijen problema je ponos koji ljude navodi da se okivaju u zvijezde, ne shvatajući da ne znaju ništa. Ljudi u BiH imaju generalni problem prije svih problema, a to je pasivnost. Inercija i priča: “Ma pusti, ne može se ništa”.
Samim tim, ništa se ni ne dešava, jer kao što govori priča o tome kako je čovjek molio Boga da dobije na lotu svakoga dana, dok mu ovaj nije rekao sa neba “Sine, kupi tiket” tako je i sa nama. Pri tome zanemarimo što ste priču shvatili doslovno pa sve što radite jeste uplaćivanje tiketa po kladionicama koje jedine dobro rade u zadnje vrijeme.
Ja nikada nisam mislila da neki posao nije za mene.
Sve dok je pošten i plaćen, ja sam ga radila.
Možda zato što mi je već u porodici bila Bosna u malom, sa svim haosima koji jednu osobu mogu zadesiti. Navikla sam da nemam, a trudila sam se naći sve moguće načine da imam. Obrazovanje, krov nad glavom i novac. I imala sam ga i imam danas. Ali hej, nije mi niko pokucao na vrata pa rekao: ”Saro, ovdje je dobra prilika. A svi čekaju na tebe sa tvojom diplomom”. Znate šta? Diploma je za smeće. Svaka, ne samo moja, jer šta koga briga za vašu dr.mr.dipl. i ostala sranja. Da, dobro ste pročitali. Sranja koja možete obrisati tom diplomom.
Šta znate da radite?
Znate vi mnogo toga, ali niste se pomjerili s mjesta da to pokažete, dokažete i shvatite. Zato je lako u fioku ostavi diploma i ubrzano položi kurs njemačkog, pa pravac u Njemačku. Tamo je budućnost. Nema veze šta tamo radite, valja se vratiti ovamo pa reći za praznike: “Turu na mene”.
Gdje je ponos van granica? Ispod pečata na pasošu i na dnu kofera, eto gdje je. Svi vi volite da pričate o tome šta biste radili, a van granica radite svašta i nikoga nije briga za to, jer se ne zna. Neće nas uništiti političari i ostali nonsensi koji upravljaju državom, koliko će nas primitivizam i mahalanje. Nas je uvijek, ali uvijek briga šta će drugi reći.
Upravo zato imamo mnogobrojne ljude bez posla, jer ih je stid raditi nešto što nije “u njihovoj struci”. Postoje poslovi i koji se vrlo lako mogu raditi mimo iste, a koji i dalje sačuvaju obraz i donose zaradu. Ovdje postoje prilike, ali nedostaje volje, jer to što se 99 vrata nisu otvorila ne znači da stota neće.
Da, da, znam ja da ide sad dio: “Kakva utopija brate, ja sam kucao na sto i jedna i nisu se otvorila”. Ali ide i moj dio u kojem ti kažem da nisi kucao dovoljno dugo, uporno i predano, jer jeste država u govnima, ali i ti si ako pristaješ čistiti tuđa van nje. Mogla sam otići, mogu realno i sada, jer nije potrebna neka mudrost, nećemo se lagati nisu sami intelektualci otišli. Ali prosto ne želim, jer sam uspjela pronaći sve što sam trebala bez štele, nepotizma i koverti.
Da će mi jednog dana kada budem razmišljala o porodici biti teže, hoće sigurno, ali ne pristajem vjerovati da se ne može, jer postoji milion primjera da se može. Druga stvar je što se neće.
