Predstavljamo vam dr.Amnu Srabović Okanović, specijalistkinju urgentne medicine i zaposlenicu SHMP u Domu zdravlja Tuzla.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Rođena sam u Tuzli, gdje sam završila osnovnu i srednju, medicinsku školu, te upisala Medicinski fakultet. Bilo je to vrijeme bezbrižnog djetinjstva, odrastenje kada smo učeni da poštujemo starije, komšije, nastavnike, odgovorno izvršavamo sve svoje obaveze i da svojim radom i trudom možemo postići sve ciljeve. Ali nažalost u toku druge godine fakulteta tu sigurnost, bezbrižnost i vjeru u ljude prekinuo je rat. U skladu sa načelima mog odgoja. a i onda kada sm shvatila da se rat stvarno dešava, znala sam da se moram angažovati da pomognem i dam svoj doprinos u odbrani svoje države. Sa statusom, u tom momentu – medicinska sestra /student II godine medicine prijavila sam se 17.07.1992.godine u UKC Tuzla i tražila da me rasporede tamo gdje mogu najviše pomoći, te do decembra 1994. godine radim na Klinici za ortopediju i traumatologiju, gdje je pored Hirurške klinike bilo najviše ranjenika. Nažalost, dobrovolji rad sam prekinula onda kada sam morala naći rješenje kako pomoći i brinuti o egzistenciji svoje porodice, jer su mama i tata, kao i svi, bili bez posla, a brat vojno angažovan. U januaru 1994. godine počinjem raditi kao prevodilac/med.radnik pri UN-u, Pakistanski bataljon PAK BAT II Višća Medical servis. Imala sam sreću da radim sa timom pakistanskih ljekara u operacionoj sali i na terenu u pružanj medicinskih usluga lokalnom stanovništvu. Iz svega ovoga izašla sam sa iskustvom koje mi je pomoglo kao mladom ljekaru. Naravno, sve ovo je uticalo da napravim pauzu u studiranju i kad bi morala ponovo, ne ponovilo se, uradila bih isto. A i sama sam sebi dokazala da nema bezizlazne situacije, samo treba da uložimo maximalan trud i ne sjedimo skrštenih ruku. Kada su prošle sve ove olujee ja se ponovo vraćam u školske klupe da završim svoj započeti put. Uspješno završavam Medicinski fakultet u Tuzli, te se poslije stažiranja zapošljavam u Domu zdravlja Tuzla. Prvih šest mjeseci radim u Službi opšte porodične medicine, uglavnom u terenskim ambulantama. Zbog potrebe za ljekarom prelazim u SHMP, gdje sam i ostala, jer nakon par mjeseci rada u hitnoj znaš da li ćeš ostati ili pobjeći. „Udje ti pod kožu“ i to je to.
Zašto volite svoj posao?
Svoj posao jednostavno volim. Uvijek sam voljela slušati kada se priča o zdravlju, o pomaganju ljudima. A znam sigurno da je dobar ljekar, prije svega, dobar čovjek, a dobar čovjek je onaj koji voli ljude i tu ljubav osjete oni kojima je upućena, a to su, u našem slučaju, pacijenti. Stres, timski rad, donošenje brzih odluka, tužne scene iako znamo da smo sve pokušali i uradili, osmijeh na licu pacijenta i riješ HVALA poslije naše intervencije motivi su za dalji rad – rad na terenu na +40 i – 20. Crvene uniforme, nema papučica niti štiklica nago u gojzericama kroz duboki snijeg i promrzlih obraza samo da dođemo tamo gdje je pomoć potrebna. Ovo sve nas “urgentaše” čini drugačijim od ostalih, a pogotovo veliko priznanje treba dati svim ženama koje rade u SHMP. Mislim da smo mi sve zaslužile da se nađemo na ovim stranicama gdje se piše o Super ženama. Moram jos dodati da je dobra komunikacija pola uspjeha, a smatram da imam sposobnost da uspostavim dobru komunikaciju sa pacijentom, steknem njegovo povjerenje i njegovo saznanje da postoji iskreno interesovanje za njega kao čovjeka, a ne samo kao pukog slučaja tog dana.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Žena kada je sretna, ona je nezaustavljiva, sve stiže. Ona zna šta želi, a šta ne želi. Može da uskladi sve, privatno i poslovno i da pri tome bude zadovoljna učinjenim.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Druženje sa porodicom, kafica sa mužem uz razgovor o svakodnevnim aktivnostima, a naročito razgovori i poneka partija tenisa sa mojom desetogodišnoj kćerkom Iris, opuštanje u nekom dobrom restoranu uz tamburice, uređivanje stana. Volim se opuštati i šetajuci u prirodi, ali i uz dobar roštilj. Naravno i putovanja su neizostavna.
Životni moto?
Jin i jang! U svakom zlu ima nešto dobro i obratno.
Pametan čovjek može da se razočara samo u sebe.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Moj suprug mi je glavni savjetnik, a veoma često i moja kćerka mi da dobar savjet u skladu sa njenim godinama i naravno moji najmiliji mama, brat i snaha, tetka, ali da budem iskrena krajnju odluku uvijek donesem ja, uz njihovu punu podršku.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Životne faze su jednostavno određivale kada je prioritet privatno, a kada poslovno tako da se to isprepletalo kao mreža, a da nikad nije negativno utjecalalo jedno na drugo. Nije bilo potrebe da se mora birati i smatram da ne bi trebalo da do toga i dolazi.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Zaista se trudim da sve svoje obaveze odradim pošteno, korektno, na vrijeme jer ne želim da bude kritika, ali i ako ih ima moraju biti od pravih iskrenih prjatelja ili saradnika, utemeljene i sa dobrim objašnjenjem koje su mi motiv da budem još bolja.
Najemotivniji trenutak u životu?
Rođenje moje kćerke Iris. Ima ih još, naravno, al’ ovaj je broj jedan.
Tri najvažnije stvari u životu?
Porodica, zdravlje i sreća. Ali moram istaknuti da je samopuzdanje najbitnije za uspjeh, radite na njemu što je više moguće.
O čemu maštate?
Ne maštam, živim u realnosti.
Spadate li u gurmanske tipove? Koje je vaše omiljeno jelo?
Volim da jedem, ali ništa pretjerano. Više volim da kuham, jer je muž veliki gurman. Volim i da spremam kompletnu zimnicu, pa da i tako usrećim svoje najmilije. Neka od omiljenih jela su mi lazanje, pastrmka i dobar maslenjak sa paradajz salatom.
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
BiH bih učinila jakom socijalnom državom.
Na šta ste slabi?
Na ljudsku nemoć.
Kada je žena najljepša?
Kada je sretna i puna samopuzdanja.