Predstavljamo vam Natašu Tadić, diplomiranu novinarku, ženu čije lijepe i malo manje lijepe priče svakodnevno čitamo, slušamo i gledamo u različitim medijima. 
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Dok ne dobijem Pulitzcera, ne smatram se uspješnom. 😀
Počeci su bili entuzijastični i optimistični. Još kao student počela sam volontirati u medijima, boriti se da steknem neko iskustvo. Honorar je bio nepoznanica. Samo me zanimalo da pokupim što više znanja od starijih kolega. Išla sam na razne kurseve. Poslije fakulteta zaposlila sam se na lokalnoj televiziji. Stresan period mog života koji me je ojačao za dalje. Poslije sam radila za nekoliko medija još. Svaki od njih sa sobom je nosio nova iskustva i nova znanja. Sada sam freelancer i sarađujem sa nekoliko medija. I još uvijek učim. Znanja nikada dosta.
Zašto volite svoj posao?
Novinarstvo je droga. Uvuče vam se pod kožu i ne možete bez toga. Moj svaki radni dan je pun stresa. Kako napraviti što bolji prilog, jesam li dobro snimila izjave, jesam li previše raščupana za stand up, hoću li na terenu uhvatiti internet da pošaljem materijal, sagovornik mi otkaže izjavu, probijam rok za tekst za novine, virus mi pojede materijal sa kartice, internet prespor… Ipak, taj stres ne bih mijenjala ni za jedan drugi mirniji posao. Ne bih se nikako snašla da radim u kancelariji osam sati. Kroz novinarstvo širite vidike, upoznajete ljude, upoznajete mjesta, donosite i lijepe i ružne priče javnosti. Svaki dan je raznolik i sadržajan, a svaki teren nosi nešto novo.
Novinarstvo je jedini put koji sam ja ikada vidjela. Kažu: “Zašto nisi odabrala nešto drugo?” – Drugo nije postojalo.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Ni blizu. Ali čovjek mora shvatiti da nije robot i da prioritete odredi kako njemu odgovara, a ne svima drugima. Inače, sve vam se to jednom sruši na glavu. Uglavnom, zdravlje zaplati.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Bavim se poljoprivredom i imam puno životinja. Ima neka ta čudna energije zemlje koja opušta. Naravno, ako se zanemari fizički umor. Poslije posla idem raditi na svom imanju. Usput, nosim sa sobom fotoaparat i fotografišem sve oko sebe. Ništa ne može opustiti kao priroda. 
Životni moto?
Sreća prati hrabre.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Najbližima i najdražima. Ipak, šta ja odlučim, niko to ne promjeni.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Ne i ne vjerujem da ću ikada biti.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Teško. Pravi sam samouvjereni lav. 😀 Ipak, kad osjetim da je kritika iskrena i dobronamjerna, razmislim.
Najemotivniji trenutak u životu?
Bilo ih je puno. Bit će ih još. Svaki je priča za sebe. Ipak, posebno pamtim dan kada sam diplomirala.
Tri najvažnije stvari u životu?
Zdravlje, sreća, pamet.
O čemu maštate?
Da proputujem svijet. Da vidim što više različitih krajeva, ljudi, civilizacija. 
Spadate li u gurmanske tipove, koje je vaše omiljeno jelo?
Volim i hranim se domaćom hranom koju proizvodim. Ipak, rado probam i nova jela i volim kuhati. Nemam najdražeg jela, svako mi je drago u kojem uživam dok jedem. Najviše uživam u slatkišima.
Da imate moć, kakvu biste promjenu napravili u BiH?
Da sam ja neko, ove naše vanserijski korumpirane političare bih protjerala iz države i postavila prave ljude na pravo mjesto. Natjerala bih naš narod da bude borbeniji, da ne ide linijom manjeg otpora. Trpimo sve i svašta, za nečije ciljeve, za nečije džepove. Većina diže ruke od svega i odlazi. Najlakše je otići. Neki ostaju. Kažu, neko mora ostati da ugasi svjetlo. Neće se ono ugasiti, uvijek će ovdje tinjati plamen, pa makar i svijeće. Ipak, ubili su nas u pojam oni što nam prave torove i kroje nakaradnu budućnost. Dostojanstvo su nam ubili. Probudimo se, narode. Vrijeme je davno bilo.
Na šta ste slabi?
Na čokoladu, moju porodicu i drage osobe u mom životu.
Kada je žena najljepša?
Kada je sretna.
