Umorna uplakana majko,
Živiš u zemlji u kojoj ti niko ni prije trudnoće, tokom, pa ni nakon porođaja nije rekao ništa o ovome. Možda je tvoja majka znala šta, svekrva ili sestra, ali su sigurno ćutale. O tome se ne priča jer garant nosiš prestolonasljednika ili dugo očekivanu pišulju i nema razloga da se osjećaš loše, ikada. Otkud ti zapravo pravo na to? A ovo je posljednje što si očekivala da ćeš osjećati, zar ne? Nije bilo ničega da te pripremi za nju, niti si mogla da pretpostaviš da će te potresti do srži.
Taj iznenadni osjećaj konfuzije i izolacije je tako zastrašujuć. I otkud on kad si na svijet donijela zdravog junaka kome je posao da ti vrišti na sisi dok ne bude sit. Divan je, svi oko tebe govore. Ti ga gledaš i plačeš jer ne razumiješ zašto si tužna. Nije ti lijep i do krvi te grize savjest što se osjećaš tako. Ne znaš šta se dešava i nemaš kome da kažeš. „Hormoni, proći će“ je najviše što ćeš možda od stručne pomoći dobiti.
Da si mogla da znaš ili da si pročitala više članaka tokom trudnoće o tome šta te čeka nakon porođaja u sopstvenoj glavi, umjesto što si čitala kako što prije da povratiš djevojačku težinu kako bi njemu opet bila lijepa, možda bi sada znala koji ti je đavo. Grize te savjest i zbog ovoga. Plačeš satima. Tvoj ljupki partner te gleda kao tele, tek on veze nema šta ti je: „Hormoni, valjda će proći“, nada se u sebi.
Teške su ti ruke kao olovo, kapci još teži, boli te svaka kost i ako je od porođaja prošlo već više od mjesec dana. Bebu slabo uzimaš u ruke, i to te boli, ali ne možeš, umorna si i plačeš. Razmišljaš o tome kako je ne voliš, a morala bi da je obožavaš, ali ti nemaš snage ni da je pogledaš. Ponovo plačeš i navlačiš prekrivač preko glave. Iza vrata se svekrva i muž domunđavaju i čuješ, jasno čuješ : „To je razmaženo, govorila sam ti, ali nisam imala kome da pričam“. Nabijaš glavu u jastuk, grčiš koljena na grudi. Niko te ne voli. Sigurna si u to. Svi vole samo bebu, ti više ne postojiš. I bez bebe nisi važna. Beba vrišti, oni je nunaju s lijeva na desno. Ustaješ i kao smočeni džoger vučeš se po kući, okopnjela k’o sjenka.
Draga umorna i tužna majko, taj strašni osjećaj panike, straha, nemoći, umora koji te pogodio po rođenju tog blistavog neutješnog stvorenja, nije nešto na šta si sama pristala i što si željela. Ipak, uprkos slabim izgledima, i u inat stigmi, porodici koja ne razumije šta ti se događa, tebi kojoj se čini da odustaješ, da ne možeš, da nisi stvorena da budeš majka – ti se moraš izboriti.
Statistika kaže da skoro svaka deseta porodilja pati od blažeg ili težeg oblika postporođajne depresije.
Kao što rekoh, o tome se uglavnom ćuti, od strane stručnog kadra koji ti je vodio trudnoću. Nije ni čudo što si zatečena. Da, jesu u pitanju hormoni i njihovo ludovanje, ali za to nisi ti kriva. Nisi kriva. Tačka.
Zato, potrebna ti je pomoć. Proći će prije ili kasnije, bićeš prava mama, ali ti je potrebna pomoć. Traži je jer imaš pravo na nju. Nije stid biti ni bolestan ni slab. Ne budi poput svekrve koja misli da si razmažena jer si rascjepana i napukla i emotivno i fizički. Traži pomoć. Imaš pravo na nju, zbog sebe i zbog svoje bebe.
Izvor: Lola Magazin
