Prvi put, svjetlo dana sam ugledala u tuzlanskoj bolnici i nakon sedam dana donijeli su me kući. U Banoviće. U Provinciju.
Prvi put sam koljena poderala na banovićkom asfaltu, prva slova naučila u „Mošinoj školi“. Cijeli svoj život, ako izostavimo ovih 7 dana u porodilištu i kratka putovanja, provela sam u svom rodnom gradu.
Život u provinciji nije ni malo zanimljiv. Trčkarate po mahali ili, u najboljem slučaju, po gradskom parku. Krenete u školu, pa krene neka nova era. Pa krenete i u drugu školu, kada mislite da ste najpametniji na svijetu, da možete sve – pomjeriti planine i promijeniti svijet. Ali, kad se osvrnete oko sebe shvatite da jedino što možete raditi, mimo škole, jeste da igrate košarku ili trenirate neki drugi sport ako imate sreće da ste muško. I onda krenu frustracije, probudi se želja da odeš odatle i mijenjaš svoj život.
Sa svojih 15-tak godina čula sam od nekoga da su Banovići slijepo crijevo BiH. I tačno je tako. Postojimo, tu se vodi neka samo nama znana politika, kao dobro nam je, pa se niko drugi osim nas samih ne treba brinuti o nama. Da ironija bude veća, obišli su nas i svi bitniji putevi, nikome nismo usput. Bila sam ljuta što meni prvoj nije palo na pamet da svoj grad okarakterišem kao “slijepo crijevo”.
Zvučaće kao kliše, ali oduvijek sam mislila da je svemir napravio kardinalnu grešku kad je odlučio da ću se roditi baš tu. Nisam znala za bolje, ali mi je svega bilo malo. Ljudi koji su mi slični, prilika, mogućnosti…svega!
“Sreća moja pa postoji fakultet i šansa da se ode od kuće“, mislila sam.
Meni je Tuzla dala sve što mi je falilo. Prostor, širinu, toplinu, blizinu doma mojih roditelja i prijatelja. Zato nikoga ne treba da čudi što uvijek kažem da je Tuzla moj drugi grad. Rijetko poželim otići kući. Moj život je sada ovdje, tamo su “samo”moji ljudi, zato mi je uvijek draže da mama, tata, prijatelji dođu meni, nego da ja idem njima.
Međutim, nikada nisam mrzila Banoviće. Neka je to čudna ljubav između nas. Ne može čovjek zaboraviti uspomene, djetinjstvo i cijelih 19 godina života. Ali isto tako, ne može ne zamjeriti gradu koji osim topline koju samo rodni grad može pružiti, ne može dati nista više.
Ovih dana sam imala priliku biti „domaćin“ grupi mladih ljudi koji su došli na edukaciju na Zlaču, mjesto za koje me veže brdo emocija i uspomena. Nikako da riječima opišem ovaj osjećaj ponosa zbog toga što su svi ti mladi ljudi oduševljeni Zlačom, prirodom okolo i ljubaznošću ljudi koji tu rade, a koji su moji sugrađani. To je k'o kad ti dođu gosti u kuću i posle svima pričaju kako ste ih lijepo ugostili, kako je ručak bio preukusan, rakija najbolja koju su ikada pili, i da jedva čekaju da ti dođu ponovo.
I tako se moja čaršija i ja, povremeno mrzimo, povremeno optužujemo, povremeno volimo, a nekad smo neizmjerno ponosne jedna na drugu. Hm, možda polako počinjem shvatati ove ljude iz dijaspore, na koje sam uvijek spremna osuti paljbu kad kažu da pate za rodnom grudom, da im je ovdje ljepše, a ne mrdaju iz zapadnih luka u kojima su se usidrili.
Autorica: Damira Ibranović
