Sama odluka o napuštanju države i sistema koji me ubija godinama nije bila toliko stresna, koliko je stresno bilo sjesti pred roditelje i prijatelje i reći: „Ljudi, odlazim zauvijek“.
Niko od njih me nije odgovarao, niti pokušavao spriječiti jer, to se već godinama zna – kada odlučim nešto, teeeeško da odustanem… Jer tvrdoglava škorpija ne odustaje.
Teško mi je palo, priznajem evo javno i pred svima…
Suze u očima roditelja dok drže jedno drugo za ruku i mašu dok moj autobus nestaje u krivini, je stvar koju ću pamtiti do kraja života.
Ne znam da sam ikada plakala pred više ljudi, nego sada u busu putujući za obećanu zemlju.
„Je**m ti Njemačku“ sam izgovarala dok sam izlazila na prvu pauzu. Plakala sam kao malo dijete.
„Što idem, majku mu? Šta mi je to falilo u Bosni? Jojjj jesam glupa“ ponavljala sam i nervirala samu sebe, a i ne trudeći se zaustaviti suze.
„De hajde, nemoj sad samu sebe ubijati, dobro ti je, ideš u Frankfurt, helou? Bit će ti dobro“ bezuspješno utješim samu sebe, pa onda nastavim plakati..
Put do Slovenije je protekao u plakanju, a onda su me pejzaži i neka svježina Slovenije smirile.
Pogled koji je obećavao, a koji sam samo tada doživjela je, pogled u podnožje planina u Austriji, mala kućica u dolini, a iznad planina zalazi sunce. Bajkovito! Čarobno i nevjerovatno. Nešto što se vidi jednom u životu, kladila bih se.
Na narednoj pauzi sam primijetila čudne poglede putnika upućenih ka meni, vjerovatno ih je bilo i prije, ali nisam obraćala pažnju. Kada sam se pogledala u ogledalo, bila sam natekla od plakanja, jako blijeda i beživotna.
Došla sam sebi, našminkala se, nabacila osmijeh na lice, pustila kovrdže i u ogledalo rekla: „Ti to možeš“.
Izašla sam, udahnula još jednom svjež i hladan zrak, pogledala oko sebe i nasmijala se onako u sebi. “Ti to možeš” ponavljala sam.. “Ti to možeš”!!!!!!!
Moje životno putovanje je tek počelo, a šta me dalje čekalo…
Saznajte u narednoj priči na portalu ženski.ba
