Nova godina donese pregršt lijepih želja, pregršt poruka i pisama od skoro zaboravljenih prijatelja, donese još toliko i više vlastitih želja i zahtjeva koje postavljamo sebi uz onaj već istrošeni početak rečenice: „Ove godine ću vala…“ ili „Neću više nikad kao ove godine!“ ili…
Ipak, ako smo dovoljno hrabri morat ćemo i sebi i drugima priznati da su novogodišnji praznici najpedantnije rekapitulacije u kojima najčešće tražimo pozitivne nule, tražimo i čuvamo ljepotu prethodne godine (jer iz nekog razloga, i hvala mu na tome, naš um briše ružno), zahvaljujemo Bogu, sudbini na svemu što nam se desilo zaboravljajući da smo stotinu puta te iste godine pitali Boga, i tu istu sudbinu, zašto se to nešto dešavalo baš nama, zašto je nekome drugome “kašika upala u med“, zašto nas nešto nije mimiošlo, i zašto nas opet nešto mimioišlo – pri tome sebe nazivajući najvećim baksuzom. Rijetki su oni koji će reći „Neka se SVE ponovi i ja sam sretan/na!“ jer uvijek postoji ono „samo“. Samo da nije bilo ovoga, samo da se nije desilo to, samo…
E, pa tako i ja, SAMO htjedoh napisati nešto kratko, čak zabavno, a opet „pametno“, nešto u čemu će se i drugi prepoznati, ali moja čestitka i poruka postade i meni „jezičari“ potežak zadatak. Tri stotine šezdeset i pet zrnaca u pješčanom satu 2016.godine neumitno je iscurilo. Dan po dan, uzdah po uzdah, poljubac po poljubac, bol po bol, život po život, smrt po smrt…zrnce po zrnce. Svjesno i s naporom sužavam sliku na svoje putanje jer su široki pogledi suviše bolni, suviše je patnje u svijetu, suviše ratova i terorizma, suviše uništenog. Sužavam sliku i oživljavam „svoja zlaćana zrnca“ svoje uspjehe, svoje uzdahe…
I šta sad s njima? Šta s bolimo, uzdasima, poljupcima, životima?
Uporediti ih s tuđima?
Ne, ni slučajno jer kako kažu nikad ne osuđuj aligatora dok ne preplivaš njegovu rijeku.
Budi bespogovorno zadovoljna, ne traži više, budi sretna s time što imaš!
Ne jer to bi značilo prestati sanjati, a ništa na svijetu nije nastalo da prije toga nije odsanjano.
Pusti da te sudbina kroji, voda nosi?
Ne jer život je jedan, kratki vrtoglavi sunovrat pješčanih zrnaca. Putanje ipak biraš sama.
Pa šta raditi s pješčanim satovima, zrncima, bolima, uzdasima, životima, smrtima…Šta sa 2017. godinom?
Lakše je pitati se šta sa sobom.
2017. samo neka ne bude gora od 2016. jer nju smo (pre)živjeli i znamo kako treba.
Ako mene pitate kako treba, hm, pa treba istrajati u snovima, časti, humanosti, istrajati u ljubavi. Treba naučiti (naravno, onaj ko to već ne zna) vjerovati u ljepotu, u smisao ljepote, a smisao ljepote jeste u osjećanjima, saosjećanjima, suzama, smijehu…jer dok plačemo nad sudbinama obespravljenih, prognanih ranjenih ima nade i za nas i za 2017.
Dok dijelimo ono što imamo, ima nade i za nas i za 2017. Ako još pri tome dijelimo iz malo ili iz ničega, ima nade za svijet – ne samo 2017.
Dok se smijemo trapavim dječijim koracima, nestašlucima, golovima i pobjedama, dok čitamo i tako živimo neke nove živote, ima nade za nas. Dok pitamo i promišljamo, ima nade za nas…Ima nade, samo je treba hraniti a nada se hrani ljepotom, lijepom riječju, lijepim naumom, lijepom gestom…jer naumi, geste, riječi, humanost, suza, radost ne poznaje granice, ni vremenske ni prostorne…samo tako ćemo prestati ne osuđivati aligatora i samo tako ćemo sanjajti, samo tako će 2017. biti sretna.
E, pa neka bude.
Autorica: Amela Isanović
