Piše: Belma Krajišnik
Znate li onaj osjećaj kad vas neko oduševi do te mjere da želite zaustaviti vrijeme na nekom trenutku i da poželite da taj trenutak traje makar narednih nekoliko sati?
Kad se u sat vremena isplačete od tuge i taman kad se suze osuše, žene poprave maramicom šminku, onda krenete plakati od smijeha, počnete u glavi već pamtiti riječi i već u narednih nekoliko sekundi želite istrčati napolje i prvom i nepoznatom čovjeku „prosuti“ ono što ste čuli? I naučili.
Red uzdaha, dva reda smijeha, onog iskrenog, što bi rekli – grohotom, nekoliko redova misli protkanih najdubljim osjećajima, pa ponovo val smijeha od kojeg stomak zaboli, pa tako sat i više. Meni, vala, prekratko.
Rijetki su ljudi koji mogu izazvati takvu bujicu osjećaja kod više stotina ljudi. Na jednom mjestu. U jednom trenutku. On je jedan od rijetkih.
Dragan Marinković Maca.
U, do posljednjeg mjesta ispunjenom BKC-u u Tuzli, Dragan je sinoć premijerno izveo predstavu „Sunce tuđeg neba“. Otkako znam za njega, znam da je za*ebant. Nisam mislila, niti slutila, da će me rasplakati. Ne od smijeha. Nego, rasplakati. Ono, pravo.
Publika, kao što rekoh, puna sala, s nestrpljenjem su iščekivali da izađe na binu. Znate onu scenu, nekoliko stolica na bini, prigušena svjetla iznad, masa sjedi. I čeka. Gledamo svi. Pomišljam: „Hajde, čovječe, izlazi, crkoh od znatiželje“.
Izađe. Svjetla upaljena. Šuškaju ljudi, kontaju – nešto ne štima, ne gase se svjetla. Češka se po glavi. Ode. Opet začujem – đe ba ode, šta je ovo? Vrati se. Šareni kofer smjesti pored stolica. Sjedi. Šuti. Razmišlja. Već svi vežemo tematiku. Otići ili ostati.
Svjetla se ugasiše. I tu sve poče. Činilo mi se kao da osjetim svaki onaj duboki uzdah publike otkako je progovorio. Na drugoj – trećoj rečenici, čujem jecanje. Svoje. Josipino. Nerinino. Ljudi oko mene. Gledamo kratki film koji se zavrtio na početku i u sebi svako niže omiljene psovke. Rat. Krv. Horor. Muk. U glavi. U sali. Čini mi se, niko ne diše, čovječe. Svi su ostali nekim mislima. Tražila sam u tom trenutku pravi osjećaj za ono što je prostrujalo kroz mene.
Kako je predstava odmicala, Dragan je pričao dogodovštine putešestvija, kanadskog snijega, američkih krađa automobila, plaža Majamija, komšijskih odnosa i neodnosa, holandskih blackout-a, svjetskih žena, kineske hrane, balkanskih derneka po svijetu. Putovanja na more s Fićom, roditeljskih sastanaka, bliskih susreta s penzionerima raznih vrsta, naših žena, naše hrane, naše, mahalske priče.
I nostalgije ba.
Smijala sam se toliko da me bilo, u nekoliko momenata, sramota. U blizini nas, sjedio je čovjek koji od početka nije reagovao posebno. Slušam Dragana, a sve mi oko bježi na njega, vidim – čovjek ništa. Htjedoh mu opaliti čvoku, da vidim da ne spava. Ali, kad se počeo smijati, nadoknadio je sve što je trpio.
Ljudi su u nekoliko navrata dobacivali iz publike. One smislene upadice koje su dodatno nasmijale. Čak i njega.
Ma. Neću pričati puno o tematici. Nema smisla. Neću puno otkrivati onima koji nisu gledali predstavu. Jer želim da osjete pravu čar onoga što smo svi mi sinoć doživjeli. Nevjerovatne prelaze iz najsmešnijih, do najtužnijih misli. Od gnjeva, tuge, mržnje do sreće, radosti, smijeha, nostalgije. Od želje da još gledaš. Još slušaš. Još se stapaš sa svakom izgovorenom rečenicom. Da upijaš. Učiš. Pamtiš.
Da gledaš ponovo. Odmah sutra želim isto ono doživjeti, ako može, molim vas.
„I, potajno se nadaš da će ući neko u tvoj život, potpuno čist i iskren. Pun vjere i ljubavi. Kada sretneš takvu osobu. Čuvaj je. Danas je najmanje ljudi sa dušom. Čistom dušom. Zato, ko ima ZAŠTO, zbog koga živi – može se nositi sa gotovo bilo kojim KAKO. Ja, ja ostajem.“
