Samra je studentica iz Tuzle, koja je dobila priliku da na određen period ode u Njemačku, obećanu zemlju mnogih Bosanaca i Hercegovaca. Uvijek aktuelna tema: “otići ili ostati?” je i nju navela da napiše na svom facebook profilu status, koji je postao glavna tema rasprava ovih dana.
Status prenosimo u cjelosti:
“Jedna sam od onih mladih koja je istinski željela ostati u Bosni i Hercegovini, koja je poprilično aktivna u NVO, pa dijelom i u politici, jer me se tiče, jer tu živim i želim bolje. Pružila mi se prilika da kao student dođem raditi u Njemačku na određeni period, ma hajde otići ću da vidim i ja taj Angelin život, ni krenula nisam već sam poželjela vratiti se, nije to za mene, Bosna je moja, Tuzla je moja, moje malo mjesto i moj narod. Tako, dođoh u grad ništa veći od moje Tuzle, naravno nimalo ljepši, sve mi je bezveze i sve mi fali. Prođe tako par sedmica, obilasci grada postadoše sve češći, već mi se sviđa sve, ok je dok sam tu, pa ću kući. Dođe i prva plata, nije to ni blizu plate jednog radnika u Njemačkoj, ja sam student i imam studentsku platu, manji porez i odbijanja, ali minimum minimuma, šta kupiti, treba čuvati, valja Novu Godinu u Bosni dočekati, valja ispite proći, pa kad ću opet nazad.
Ma jedan je život, jednom sam u Njemačkoj, kupih tako sve što mi se svidi, pojedoh sve što sam poželjela, iskreno rijetko vodu pijem, samo ako mi je mrsko po sok otići i opet ću lijepu svotu kući vratiti. Problem “naših” ljudi ovdje je što nema krkanluka ni seljakluka, nikoga ne zanima da li se krstiš ili klanjaš, ljude zanima kapital, zato su tu gdje su, zato smo tu gdje smo.
Mislila sam neću se moći snaći bez jezika, kako bolan neću na benzinskoj naš čovjek, u marketu od pet radnika na kasi tri su sa Balkana, bosanski kafići i bosanske diskoteke, nego mi nismo naučili raditi. Druga stvar, ljubaznost pravog Švabe ne može se nikad mjeriti sa “ljubaznošću” našeg lijepog Bošnje… Pozva nas šef ponovo da dođemo, kaže da smo dobri i vrijedni, a mi kažemo da on pošteno plaća. Bliži se i 21.Novembar, prvi rođendan bez društva nakon toliko godina, hajde i onako je ponedjeljak šta ima veze? 00:00 neko ulazi sa pjesmom “sretan rođendan ti”, pa čovječe kolege su tu, bareem nešto. Idući dan 00:00 ponovo ulazi neko, ovaj put zaista ne očekujem nikoga. Moj gazda na vratima sa poklonom i rođendanskom čestitikom, “hajdee Samra daj jednu tursku ili bosansku, samo neka je bez šećera i gdje je party?” odgovaram mu da radimo sutra i ustajemo rano. “U subotu ćemo onda da slavimo”.
Stvarno, u subotu bez poziva i podsjetnika gazda ispoštovao, bosanska diskoteka i najskuplja pića kaže “jednom je 20. rođendan”.
Iskreno, koliko god poželjela porodicu, prijatelje, fakultet, moje aktivnosti, jedva čekam da se vratim. Moj fakultet ovdje je 7x više plaćen nego u Bosni. Oni koji me znaju znaju koliko sam se borila od svoje 16.godine protiv “odliva mozgova” koliko sam pričala, pisala i molila, koliko sam žalila. Eh, sad sa sigurnošću kažem da ću u najkraćem mogućem roku nakon diplomiranja doći i nastaviti svoje školovanje i život ovdje.
Jer kapitalizam mi je mnogo draži od borbe za izgradnju džamije i crkve.”
