Šta je najgore što sam čula od kad sam fudblalski sudija? Bolje da si zastavicu stavila u… To nije psovka koja ti izleti u afektu, ovako nešto moraš da smisliš, što znači da prođe kroz nekoliko filtera u mozgu.
Fudbalski sudija sam već pet godina, a stvarno sam svašta doživjela. Najgore je to što su upravo najupečatljivije situacije bile na seoskim derbijima. Kad se cijelo selo sjati na teren i to im je ključni događaj tog mjeseca. Kakav porodični dan, ‘ajmo svi na tribine da „j*bemo majku” sudijama. Na početku mi je bilo baš užasno, na prvoj utakmici na kojoj su me ispljuvali plakala sam pola sata u svlačionici, ništa mi nije bilo jasno, nisam bila na to navikla. Poslije nisam plakala, ali ne može ni da mi bude prijatno, i često se začudim količini bijesa koja je tu prisutna.
Nakon toliko psovki, gurkanja, pljuvanja, sjemenki i koječega drugog razvila sam novi mehanizam. Nasmijem se, jer često ne znam kako drugačije da reagujem, a oni se još više razljute, pa tek onda krene šou. Nekad ne znam ko je gori, da li igrači ili publika.
Psovke su kao dobar dan.
Jednom prilikom, prijetio mi je predsjednik jednog malog kluba, a publika se potpuno otela kontroli. Urlali su svašta, gađali upaljačima, sjemenkama, flašama i slično. Na kraju je neko javio policiji koja je došla otpratila nas u svlačionicu i do jednog dijela na putu kući. Do tad sam misila da se to dešava samo u višoj ligi, ali očigledno ne.
Pi*karanje, spominjanje majke i oca i ostale srpske psovke su kao dobar dan. Ako uhvatim trenutak da pogledam u neko lice iz publike, začudim se odakle ta silna mržnja. Čovječe, život ti ne zavisi od toga, to je samo sport. Šta li rade kad se vrate kući, na kome li istresu sav bijes koji nisu uspjeli na meni? Kontam da pukne na ženu ako mu ne iznese rakiju čim zakorači u dvorište.
Najgore od svega jeste što neka pravila gotovo da moraš da prilagodiš situaciji. Najveći problem uvijek bude kod ofsajda. Živimo u 21. vijeku, pravila u fudbalu se mijenjaju, ali očigledno ne i u seoskom. Oni ofsajd posmatraju samo u trenutku kada igrač primi loptu, a za ofsajd u trenutku upućivanja nemaju pojma. I tu kreću problemi. Da bi ispratio ofsajd, moraš da budeš u liniji sa poslednjim igračem, a neobično je kako matori sa druge polovine terena savršeno dobro vidi da li je ofsajd ili ne. Nije tu samo pitanje fudbala, kontam da su i kompleksi igraju veliku ulogu.
Nemoralne ponude
Dok nisam toliko ušla u ovu priču, da budem iskrena, nisam imala pojma koje pare su u igri. Nije rijetkost da me prije utakmice od značaja za trećerazredni klub zove neko iz uprave i pita da li možemo da se dogovorimo. Nude pare ili neku uslugu, ljugave se kao da smo drugari i kao da je to potpuno normalna situacija ili prijateljski poziv na kafu. Kad odbijem, onda krenu da ubjeđuju, ali pošto želim da napredujem, ne pristajem ni na šta. Čak ni na čašćavanje nakon utakmice. Kad pobijede, poslije pravednog suđenja, znaju da nude pare. Nikad ne uzimam, jer znam šta to sa sobom vuče. Sljedeći put će nuditi prije utakmice i podrazumijevaće se da ću pristati, i onda kreće začarani krug. Srećom, pa se ne izdržavam od toga, pa i mogu da istrpim pritiske, jer stvarno želim da napredujem iz mnogo razloga. Ako ništa drugo, bar da uporedim, ko je nasilniji i kreativniji u napadu na sudiju.
Svega ima, i koliko mi god bilo teško da se pomirim sa tim da je su i te odvratne situacije dio navijanja, nekad se i oduševim koliko su kreativni u psovanju. Da su toliko kreativni u kreiranju taktika, možda ne bi uvijek sudija bio kriv.
Ispričala: Olgica Popović, Srbijanski fudbalski sudija
Izvor: vice.com
