“Nikad nisam znala da se dijete može toliko bojati, nikad nisam vidjela tako malo dijete koje se prestalo boriti. Prošli su dani prije nego si se mogla nasmiješiti…”Jamie C. blogerica je na blogu Foster The Family, majka dvoje biološke djece, gotovo sigurno posvajateljica još dvoje (čekaju konačne papire) i kratkoročna udomiteljica djece u potrebi.
Svoj život posvetila je brizi za djecu i ovim blogom želi pružiti podršku svima koji žele posvajati. S djevojčicom, za koju još čeka konačne papire, proslavila je njezinu dvogodišnjicu dolaska u njihov dom. Tom prilikom napisala joj je dirljivo pismo.
Prenosimo ga u cijelosti.
“Mojoj predivnoj djevojčici: Danas su dvije godine otkako si ušla u naš dom i našu porodicu. Za par sedmica proslavit ćemo tvoj rođendan, za par mjeseci finalizirat će se i posvajanje, ali ovaj datum uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu.
Majke uvijek pričaju o trenutku kada su prvi put vidjele svoju bebu i o posebnoj vezi koju dijele s djetetom koje ih je i učinilo “mamom”. Pa, ovo je trenutak koji ja dijelim s tobom kao mojim prvim posvojenim djetetom.
Volim te zbog onoga što jesi, ali također te volim zbog onoga što si mi dala. Učinila si me posvajateljicom. Zbog tebe, koja si to učinila tako laganim, posvojila sam opet i opet. Kada si došla u naš dom, ni ti ni mi nismo znali što možemo očekivati. Bili smo si “prvi”. Nikad nisi poznavala drugu majku i ja nikad nisam brinula za dijete koje nisam nosila.
Nikad nisam znala da se dijete može toliko bojati, nikad nisam vidjela tako malo dijete koje se prestalo boriti. Prošli su dani prije nego si se mogla nasmiješiti. Tvoje vodene oči i čvrsto stisnute usne u polovični smješak sve su što vidim kada se sjetim tvojih prvih dana s nama. Prošli su dani prije nego sam saznala da ti možeš puzati. Sjedila si zalijepljena za jednu tačku, pokušavajući shvatiti novo okruženje oko sebe. Uskoro ću saznati o svim stvarima koje si trebala raditi, a nisi mogla i zajedno ćemo raditi da ih ostvarimo. Tokom prve godine u našem domu, postigla si toliko puno toga. Svakih par mjeseci u protekle dvije godine, divila sam se osobi koja si postajala i koliko si se razvila.
Gledala sam kako prevladavaš svoje strahove i nesigurnosti, kako prilaziš ljudima, kako napreduješ i rasteš. Stalno mislim da si “došla” samo kako bi vidjela što sve možeš. Konstantno si me oduševljavala. Prije par mjeseci sudac je oduzeo tvojoj biološkoj majci prava i tada si je posljednji put posjetila, i pozdravila se s njom. Plakala sam radi tebe i tvoje majke i gubitka koji se dogodio, i potom obrisala suze i zaključila da će se život nastaviti kao i do sada.
Ali nije. Razvijala si se polako proteklih mjeseci i godina i gledala sam kako postaješ drugačije dijete svaku sedmicu. U vrlo kratkom vremenu vidjela sam ostatke zanemarivanja iz tvoje prošlosti kako nestaju, a bojala sam se da će te pratiti zauvijek. U vrlo kratkom vremenu postala si neko ko nikad nisam očekivala da ćeš postati.
Slavila sam sve ovo, slavila tebe, i prije sedam dana, dogodilo se.
Popela si se u moje krilo, poljubila me i rekla mi da me voliš. Nikad to nisi prije učinila. Nikad prije nije ti to bilo ugodno činiti, a ja nisam htjela da ti bude neugodno. Ali ti si to napokon napravila. Poljubila sam i ja tebe i ponovila riječi, kao i puno puta prije toga. Ali ovaj put, oči su mi bile pune suza.
Zato, na ovu godišnjicu, kao i na svaki drugi dan, želim da znaš par stvari.
U mom krilu uvijek će biti mjesta za tebe. Uvijek ću čuvati poljubac za tebe.
I uvijek, uvijek ću te voljeti.
Voli te mama.”
