Slobodna sam, imam dvadeset i devet godina i odlučila sam podvezati jajnike. To mi je bila najbolja odluka u životu. Pripremiti psihički sebe na ovaj postupak bilo je mnogo jednostavnije nego pripremiti druge. Svi u mom okruženju, uključujući porodicu i prijatelje bili su začuđeni, iznenađeni i postavljali su hiljade pitanja. Ja sam međutim sebi postavila samo jedno: “Zašto smo skloni prihvatanju i podržavanju odluke žena da ne rađaju, sve do trenutka dok one to ne urade i u sa svojim tijelom?” Drugim riječima, da sam ja nastavila govoriti da ne želim djecu tokom svog života, niko mi ne bi zamjerio toliko koliko mi se zamjeri sada. Jednostavno zato što sam se odlučila na ovaj korak.
Ova odluka nije bila ishitrena i nije došla preko noći. Znala sam to već prije osam godina, kada sam prvi put poželjela podvezati jajnike. Tada mi je doktor rekao da sam premlada i da postoji vjerovatnoća da ću promijeniti mišljenje. Četiri godine kasnije, kada sam se udala, odlučila sam ponovo pokušati, ali sam i tada dobila savjet kako trebam sačekati još neko vrijeme da odlučim. Meni je odluka već davno bila jasna. Ne mogu i ne želim odgovarati za nečiji život. Biti nesebična i trošiti novac i živce na odgoj djeteta. Jednostavno ne mogu.
Svi oko mene govorili su isto.
“Šta ako upoznaš muškarca koji želi djecu?”
“Tvoj život će biti nepotpun bez djece.”
“Ti si sebična i egoistična, ako ne želiš djecu.”
Kada sam bila mlađa ti su me komentari pogađali, osjećala sam potrebu da se opravdam i objasnim ljudima zašto ja to želim. A onda sam došla do jedne tačke u životu kada mi je potpuno nevažno šta oni misle. Bilo da su mlađi, stariji, muškarci ili žene. To nije njihova stvar. Jednostavno je. Moje tijelo, moja odluka, moj izbor.
U nedavnom intervjuu spisateljica Megan Foj je okrivljena, jer je iznijela veoma “problematičnu” tezu prema mišljenju mama. Naime, izjavila je kako misli da bi partneri trebali uzeti predah od posla, kako bi se fokusirali na nešto drugo u svom životu i na taj način stvoriti prostor za nove stvari, događaje i ljude u svom životu. To je navelo mame da zaključe kako se radi o stvaranju pritiska na one koje i rade i majke su, zbog čega onda očigledno ne daju sve od sebe.
Međutim, to uopšte nije bila poenta. Potrebno je u životu uzeti predah od jednih događaja i ljudi, kako bi se stvorio prostor za druge. Isto tako, sasvim je u redu da neko ne želi biti majka, jer patrijarhat nas je doveo do toga da trebamo svi težiti tome da se ostvarimo kao majke. Suština života jedne žene uopšte ne mora da bude da se ostvari kao majka, kao ni da joj to bude najveće dostignuće. Može, ali ne mora. A to često zaboravljamo.
Često me pitaju šta ću ako se predomislim nekad u toku života? Logičan slijed mog postupka sudeći prema svima jeste kajanje, ali ja ne mislim tako. Postoje ljudi koji su sjajni roditelji, žene koje su izvrsne majke. Postoje oni koji nisu. Oni koji ne žele to biti. Danas, sutra, nikada. Ono što takođe treba da postoji jeste razumijevanje za sve nas. Možda se ne slažemo u stavovima, ali možemo doći do nivoa tolerancije, gdje ne namećemo jedni drugima “ispravne” odluke, jer prosto ih mi ne možemo donositi za druge. Kakva god ova odluka bila, ostaje moja i odnosi se na moj život. Baš kao što se vaše odluke odnose na vaš.
Tekst: Sara Velaga, lolamagazin
