Velikodušnost nikako nije mogla da odluči gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Priča koja slijedi u nastavku objasniće vam zašto je ljubav slijepa:
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je dosada zijevnula treći put, ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Hajde da se igramo žmurke! Ko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećanjima”.
Intriga je podigla desnu obrvu, a radoznalost je, ne mogavši da prećuti, zapitala: “Žmurke? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, počela je da objašnjava ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila sumnju i apatiju koju nikada ništa nije interesovalo. Ali, nisu svi htjeli da se igraju. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio da predloži igru.Oprez nije htio da riskira.
“Jedan, dva, tri…” počela je da broji ludost. Prva se sakrila ljenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, zavist se sakrila u sjenku uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost nikako nije mogla da odluči gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a požuda i strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je ludost izbrojala 999.999, ljubav još nije pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milion”, zavikala je ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla ljenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a strast i požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i zavist, i naravno uspjeh, a sebičnost nije trebalo ni tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla ljepotu. Sa sumnjom joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.Tako je ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju žita, tjeskobu u izgorjeloj travi, laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a zaborav je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.Samo ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela da udara po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino trnje je izgrebalo ljubavi oči. Ludost nije znala šta da učini. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila ljubav da joj oprosti i naposlijetku odlučila da zauvijek ostane uz ljubav i pomaže joj.
Tako je ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a ludost, ludost je prati gdje god ide.
Izvor: zenskikutak.rs
