Predstavljamo vam Edinu Malkić, pedagoga – psihologa, izvršnu direktoricu Udruženja MIOS, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Pomalo nepredvidivo i spontano započela sam svoju karijeru kao asistent u organizaciji Međunarodno udruženje “Interaktivne otvorene škole” ili MIOS kako mi u kancelariji volimo da kažemo. Mjesec dana nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu aplicirala sam na radnu poziciju u MIOS-u nadajući se samo iskustvu intervjua. Prije toga sam volontirala u UHD “Prijateljice” i tu sam počela razmišljati i o nevladinom sektoru kao potencijalnom mjestu rada. Moja prva obaveza u MIOS-u je bila organizacija treninga za nastavnike TK iz oblasti razvoja inkluzivnog odjeljenja /škole. Nakon dva dana boravka sa nastavnicima, slušanja problema i izazova s kojim se susreću nisam baš bila optimistična, odnosno uz entuzijazam pojavio se i nekakav osjećaj neprijatnosti čak malo i straha s pitanjem šta se može raditi kada ljudi u školama nemaju dobre uslove rada. Tada sam vodila regionalni projekat umrežavanja škola Tuzla – Osijek – Novi Sad. Sve je zvučalo nestvarno, mnogo detalja, do tada i nisam imala priliku komunicirati i putovati u susjedne države (osim na more- vrhunac mobilnosti studenata u to vrijeme ako se moglo). Takođe, izazovno i motivirajuće je bilo što sam trebala sarađivati sa prosvjetnim radnicima i baviti se temama o kojima sam samo slušala i učila tokom studiranja. Sada je to sve bilo iz perspektive prakse. Ubrzo, nakon godinu dana, dobila sam povjerenje Upravnog odbora da vodim organizaciju i danas sam na istoj poziciji – izvršna direktorica Udruženja MIOS. Mogu reći da je moj posao splet izazova, dinamike, kreativnosti i komunikacije. Ne bih rekla da sam dostigla uspjeh, još, ali zajedno sa timom idem ka tome…”
Zašto volite svoj posao?
“Kao što sam prethodno rekla moj posao ne dozvoljava statičnost. Čak i kada više radim za laptopom (osim izvještaja koje pravim i nalazim načina kako da u pisanju istih uživam, još nisam došla do toga) posao koji se bavim daje mi mogućnost da komuniciram sa velikim brojem saradnika i korisnika – prosvjetnih radnika, sarađujem sa timom u kancelariji, partnerskim organizacijama – lokalno i globalno, generišem nove ideje, razvijam nove inicijative. Vodilja koja mi pomaže da iniciram kvalitetne projekte u obrazovnom sistemu jest vizija kakav kvalitet života će svako dijete u Tuzli, u Tuzlanskom kantonu, u Bosni i Hercegovini imati sa onim što u školi izgradi i razvije tokom procesa obrazovanja. Govorim o našem društvu u budućnosti. Zadnje tri godine sve ovo promatram i kroz svoje dijete koje je tek započelo sitne korake prema svijetu odraslih i ne mogu zamisli kakav svijet će biti kada bude imao 25 ili 35 godina a zajedno sa mužom i širom porodicom i školom trebamo ga pripremiti za taj svijet. Nekada to ljudima u mom okruženju izgleda apstraktno- znaju me pitati a šta ti ono radiš, nekada im sve zvuči nedostižno ali mi (moj tim, vanjski saradnici i ja) radimo na tome i znamo na koji način dati kvalitetan i konstruktivan doprinos u tom procesu.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Kratko i jasno: NIJE. Ali nekada je čar i u tome: elan da sutra ima novi dan za nova postignuća.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“U zadnje tri godine – uz sina, koji muža i mene, nakon posla, dočeka na vratima i sa mnogo energije poziva da se ganjamo, skačemo, pričamo priče, pišemo,… Muž i ja se naizmjenično smjenjujemo, šta nam je od ovih aktivnosti jača strana i tako se relaksiramo. A i naša kondicija nije na nivou pa često ne možemo izdržati tempo. Odnedavno sam se vratila i fitnesu. Trudim se održati redovne susrete sa prijateljima.”
Životni moto…
“Život nas stalno stavlja u različite situacije. Ako imamo vjeru u sebe, ne postavljamo si ograničenja ili barijere ali kritički pristupamo poslu možemo proizvesti promjenu i “inficirati” ljude da prenesemo energiju i pozitivnu emociju. Nakon toga učenje dolazi samo od sebe… Razmišljam dok s Vama razgovaram gdje bi danas bila da sam rekla ne ponudi da postanem direktorica MIOS-a, da sam rekla to ne mogu raditi, nije to za mene a samo nakon godinu dana radnog staža. Neki bi rekli da je nepromišljeno ali ja sam zadovoljna šta sam postigla do sada.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Zavisi o čemu se radi. Ne bih rekla da samo jedna ili nekoliko osoba su u mom krugu kada su u pitanju savjeti ali meni često pomaže razgovarati o temama sa ljudima, saslušati iskustva, mišljenje, perspektivu i tako donijeti odluke. To ne znači da ću postupiti kako drugi kažu ali iskustvo drugih svakako treba uvažiti. Naravno ako je to iskreno.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Nikada nisam imala pitanje ili jedno ili drugo. Više se bavim pitanjem i razmišljanjem kako balansirati i imati vrijeme za obje strane a to opet ima veze sa pitanjem broj 4. To nije baš uvijek moguće zbog obima posla ili faza u porodičnom životu (uskoro krećemo i u obdanište) ali, socijalni kapital, da tako kažem, koji gradim oko sebe pomaže da se približim tom balansu.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Učenjem da je prihvatim na konstruktivan način, naravno ako ima osnova i vrijedi slušati kritiku od dotične osobe. Nije uvijek jednostavno, u kontaktu sam s mnogo ljudi, svi (uključujući i mene) nalazimo za shodno da kritikujemo o svemu – nekad je i lakše nego kritički sebe posmatrati, kao nešto nas je uvrijedilo a u biti nema veze s nama (ah životne stvari), ali… dajem sebi vrijeme da razmislim gdje sam u svemu tome ja, koji efekat ima na moj život pa uvažavam ili odbacujem.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Rođenje djeteta. Kada su mi donijeli zamotuljak i kad sam ugledala malene okice… gledali smo se neko vrijeme i u sebi sam se govorila rečenice upoznavanja. U nekom momentu sam uspjela nešto naglas da kažem… Uh i sad imam reakciju kad se sjetim.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Vjera u sebe da ja mogu, porodica, razumijevanje.”
O čemu maštate…
“Uh, uh, pa ne znam da li može stati na pristojan broj stranica. Ako započnem gravitacija me neće moći zaustaviti…”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Ja, Edina Malkić, spadam u gurmane. Priznajem! Tu me muž pokušava korigovati i davati savjete ali ne ide… omiljeno jelo: mamina kuhinja. Nadam se da moja trenerica fitnesa neće ovo čitati jer će uslijediti mjere…”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Obzirom da je obrazovanje područje u kojem želim dati doprinos zbog bitnosti škole u životu djeteta nakon porodice, ja razmišljam o dugoročnoj promjeni. A to je kompetentna mlada osoba koja ima vjeru u sebe i svjesna je da odgovornost za kvalitet života je u vlastitim rukama (privatno i poslovni). Posljedice koje vidimo kažu da škole to ne postižu, znamo i razloge zašto ali ne bih sada o tome. Poenta je da ima osnova na kojoj se može raditi i unapređivati.
Životni izbori su različiti ali imati kompetencije da uspijemo je nešto što obrazovanje treba preuzeti i aktivno se time baviti. Međutim, prema vlastitom iskustvu, kombinacija formalnog i neformalnog obrazovanja meni se čini kao dobar način da očekivane kompetencije budu razvijene, spoznate,… omogućiti djeci iskustveno učenje, naučiti kako se nositi s rizikom i neuspjehom, ojačati ih u nenasilnoj komunikaciji i kako izraziti emocije bez destruktivnih posljedica, dati im mogućnosti i alate kako školsko znanje iskoristiti za akcije u zajednici, omogućavaju prisutnost individualnog i kolektivnog. Možda je to poziv na drugačiju školu, novu viziju škole ali jest zahtjev budućnosti. To je nešto čemu, u mojim mogućnostima, dajem doprinos u društvu.”
Na šta ste slabi…?
“Definitivno djecu. Možete naslutiti od kada i zašto. Zna se često desiti i na hranu…”
Kada je žena najljepša…?
“Kada vjeruje u sebe, kada je samostalna, kada živi život vjerodostojan njenoj viziji, identitetu i prirodi, kada je obrazovana…”
Vaš Ženski ba
