Sigmund Frojd je tu pojavu prije više od jednog vijeka nazivao “dječijom amnezijom”, nastojeći da objasni fenomen po kojem se odrasli po pravilu ne sjećaju ničega prije treće godine, a ponekad čak sve do polaska u školu…
Kako je, dakle, moguće da se ne sjećamo ničega iz prvih godina života, iako je nedavno Piter Heper sa Univerziteta Belfast nedvosmisleno dokazao da memoriju počinjemo da vježbamo još prije rođenja, u materici? Odnosno, ako već imamo memoriju u najranijem djetinjstvu, gdje i zašto su skrivena ta sjećanja kasnije i postoji li način da ih izvučemo na površinu?
Prva osoba koja je na ova pitanja dala neke konkretne odgovore bio je Herman Ebinghaus, njemački psiholog iz 19. vijeka. Izveo je eksperiment na samom sebi, tako što je odlučio svakog dana napamet uči isti broj novih riječi koje nemaju nikakvo, odnosno imaju izmišljeno značenje. Zatim bi pratio po kojoj stopi ih zaboravlja. Nakon 30 dana ispalo je da je od prvih riječi uspio da zapamti samo između dva ili tri odsto, čime je došao do obrasca po kojem nakon nekog vremena naš mozak selektuje podatke i planirano ih zaboravlja.
Međutim, sredinom 1980-ih grupa naučnika s Kembridža primijetila je da se stopa zaboravljanja podatka koje su odrasli naučili kao odrasli ne poklapa s količinom uspomena koje su zaboravili iz perioda od rođenja do šeste ili sedme godine. Očigledno je u pitanju bilo nešto sasvim različito od onoga što je otkrio Ebinghaus. Psiholozi su ubrzo statistički obradili problem “dječije amnezije” i utvrdili da se samo mali broj ljudi sjeća događaja iz perioda kada su imali dvije godine ili ranije, da se neki ne sjećaju ničega čak sve do osme godine, i da je prosjek uzrasta od kojeg odrasli imaju sjećanja oko tri i po godine. Posebno je zanimljivo ono što je psiholog Ki Vang sa Univerziteta Kornel otkrio proučavajući svoje studente.
Ispalo je da Amerikanci imaju u prosijeku šest mjeseci ranije uspomene nego Kinezi, kao i to da su američke uspomene duže, bolje opisane i upućene na sebe samog, dok su kineske sažetije i strogo se drže činjenica. Riječ je o čistoj posledici kulturne tradicije u SAD-u u odnosu na Kinu, smatra Robin Fivuš sa Univerziteta Emori.
“Postoji razlika između razmišljanja ‘Tigrovi su u zoo vrtu’ i ‘Vidio sam tigrove u zoo vrtu, ali koliko god da su bili strašni, dobro sam se zabavio'”, objasnio je on.
“Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih bolje pamtiti”, smatra Vang, a do ovog zaključka je došao razgovarajući s majkama ispitanika. Naime, naučnik je shvatio da je riječ o posljedici razlike između američkog i kineskog mentaliteta.
Njihova ispitivanja otkrila su i to da u prosijeku najdublje u djetinjstvo sežu sjećanja novozelandskih starosjedelaca Maora, čija se kultura izuzetno snažno oslanja na gajenje sjećanja na prošlost. Kao posljedica, kod Maora je vrlo učestalo sjećanje odraslih na doba u djetinjstvu od samo dvije i po godine. Samim tim jasno je da okolina, u skladu s kulturnim okruženjem, u velikoj mjeri utiče na motivaciju mališana da pamte ono što im se događa.
Ali, to još ne objašnjava magičnu granicu od nekoliko godina nakon rođenja. Objašnjenje za to moglo bi da se krije u tome što nakon rođenja djeca, majmuni, pa čak i pacovi, još stvaraju nove neuronske veze u djelu mozga koji se zove hipokampus, a koji nam služi za dugotrajno memorisanje podataka.
“Kod male djece hipokampus je vrlo nerazvijen”, kaže Džefri Fagen sa Univerziteta “Sveti Džon”. Kako se kod djece formiraju novi neuroni, hipokampus je sve kompletniji, a u onom trenutku kada je dovršen, djeca su odjednom sposobna dugotrajno da pamte.
“Naša sjećanja iz prethodog perioda, po svoj prilici su uskladištena negdje u mozgu, na mjestu koje nam je tokom vremena postalo nedostupno. Ali, to će biti krajnje teško dokazati iskustveno”, zaključio je.
Izvor: buka.com
