Njujorški dizajner Michael Kors čija odjeća i aksesoari brilijantno kombinuju prepoznatljivi američki pragmatizam sa fantazijom džet set lifestylea, otkriva pojedinosti o svom životu, radu u modnoj industriji ali i novim tendencijama u svijetu dizajna sa kojima se u posljednjih nekoliko godina suočava njegov brend…
Kako je počeo tvoj rad u modi?
Kao sin jedinac, odrastao sam u porodici u kojoj nisu samo žene voljele modu, već i muškarci, a manje je poznato da je moj deda radio u tekstilnoj industriji. Sjećam se kada sam imao šest ili sedam godina kako sam išao sa njim na posao i prisustvovao krojenju odijela. Tada mi je rekao: “Nikada nemoj da kupuješ sako na kome ne možeš da otvoriš dugme na zglobu.” To pokazuje kvalitet odijela, a ujedno je lijepo ako možeš da otkopčaš dugme, kako bi pokazao svoju postavu. Tada sam bio samo dijete i nisam imao ideju zašto je to bilo tako važno.
Ako gledam moju porodicu, odnosno moju majku, baku i tetku, mogu da kažem da su svi pripadali različitim modnim plemenima. Moja majka voli odjeću dobrog kroja i uvijek nosi crnu, bijelu i sivu boju. Moja baba je bila veoma ekstravagantna, obožavala je nakit, boje i dezene. Imao sam jednu tetku koja je bila ljubitelj boho stila, dok je druga bila pobornica seksi i atraktivnih komada. Sve te raznolikosti su uticale na moju inspiraciju, pa i na same skice.
Dakle, u godinama kada mnogi dječaci sanjaju da budu mašinovođe, ti si želio da budeš modni dizajner?
Ne baš. Kada sam bio tinejdžer želio sam da budem glumac, te sam krenuo na pohađanje časova glume. Ali, nisam znao da pjevam, užasan sam plesač, i na kraju, kada sam završio sa kursom, sve što sam želio je da kupujem. Krenuo sam da šopingujem sa 13 ili 14 godina, i danas sam opsjednut garderobom. Već sa 16 sam počeo da prodajem dizajn ocu svog prijatelja koji se bavio izradom jeansa. Pored toga, tada sam ujedno u Njujorku započeo studije na Fashion Institute of Technology, ali s obzirom da sam dugo unazad radio skice osjećao sam se spremnim, tako da sam nakon manje od godinu dana napustio školovanje.
Neka očekivana putanja bi bila da krenem da radim u studiu, ali umjesto toga ja sam počeo da radim u prodavnici koju je vodila francuska kompanija Lothar. Upravo ona je uspjela da popularizuje perjane jakne i kapute sedamdesetih godina 20. vijeka, i koja je takođe izmislila, uvela St.-Tropez tie dye- veoma uski jeans. Imali smo neverovatno glamurozne klijente koji su redovno dolazili u radnju, od Jackie Kennedy do Diane Ross i Cher. To je bilo mnogo veće iskustvo i bolje upoznavanje sa pravim modnim svijetom, od onoga što bi mi pružila škola, jer sam upravo ovdje mogao da vidim kako se ove žene oblače, ali i da saznam šta žele.
Kada su trendovi počeli da se mijenjaju, vlasnici radnje su mi rekli: “Mislimo da razumiješ šta naši kupci vole”. Onda smo otvorili mali atelje, kada sam imao 19 godina, i tu sam naredne dvije godine radio sve, od dizajna odjeće, do aranžiranja izloga. I upravo tu sam shvatio i naučio šta funkcioniše dobro, a šta ne.
Kako je ovaj debi uticao na tvoj odnos prema modi?
Volim povezanost sa stvarnim životom. Sve kreacije koje vidite na mojim modnim revijama, nalaze se u radnjama i žene ih nose na ulicama širom svijeta. Ako vidim ljude na ulicama Pariza, Tokija ili Njujorka u svom dizajnu, onda znam da sam uradio dobar posao.
Ako pogledamo malo bolje tržište, shvatićemo da danas imamo toliko toga da vidimo, zbog čega smo na neki način postali prezasićeni. Ako se moj klijent opredijeli za neke stvari Michael Kors, jasno mi je da sam uradio dobro. Pri svom radu, uvijek se trudim da kombinujem glamur, seksipil i praktičnost.
U jednom trenutku bio si umjetnički direktor Céline. Šta si tokom vremena naučio u vodećoj pariskoj modnoj kući?
Volim samopouzdanje i čvrst stav koji posjeduju Francuskinje- one će nositi bijeli kaput tokom zime, izabrati čašu vina i malo sira za ručak, i idalje izgledati dobro, raditi i uživati u životu. Žena u Njujorku će se opredijeliti za salatu bez dodatnih kalorija, i neće napustiti svoj sto. I onda kažem sebi: Kada si izgubio osjećaj radosti? Mislim da me je Pariz oslobodio. Ja sam veoma opušten i smiren, ali takođe i veoma pristrasan. Volim čips od paradajza sa kavijarom. Takođe, volim krokocrocodile sa parom dobrog jeansa. Volim jin i jang.
Nakon što si napustio Céline krajem devedestih godina 20. vijeka, koji pravac si želio da daš svom modnom brendu?
Zidovi mode su počeli da se lome i raspadaju. Zahvaljujući internetu, svi su postali mnogo više informisani. I onda smo počeli da pozajmljujemo jedni od drugih, završavajući sada sa internacionalnim stilom, kako ja to zovem.
Stil je više demokratski, takođe. Prije, morao si da živiš u velikom gradu i da imaš novac, ali sada vidim tinejdžere i ljude u selima koji su sofisticirani i puni znanja. Dok mene lično raduje to što su se pravila promijenila, ne sviđa mi se revolucija. Pored toga, ideja o prikladnosti se promijenila. Prije, prikladnost je bila rigidna. Za svoj prvi zvanični portret, Michelle Obama je nosila Michael Kors haljinu. Ona je crna, od žerseja i bez rukava. I u to vrijeme, ljudi su bili šokirani! Ja sam pomislio: Ona je moderna žena. Ona neće nositi odijelo u boji, sa ogromnom bluzom. To je bila jedna evolucija. Da li je to prikladno? Ono što čini prikladnim ovo izdanje je to što ona je poznavala sebe, i to je ono u šta zaista vjerujem.
Na nedavnom otvaranju tvoje vodeće radnje u Londonu, najavio si novo partnerstvo sa Formula 1 timom McLaren-Honda. Kakav je tvoj odnos sa brzinom?
Sa dolaskom mlaznih aviona šezdesetih godina, ljudi su počeli stalno da mijenjaju lokaciju, i odjednom život je bio brži. Dakle, brzina je nešto što me fascinira, i to odavno… Ali brzina povezana sa glamurom i dizajnom. Da li su svi ljudi u stvarnom životu zapravo James Bondovi? Ne. Ali da li želimo da posjedujemo djelić James Bonda u svom životu? Da! Žene, da li biste voljele da budete Lara Croft? Apsolutno! Ne može svako da vozi formulu 1: to je fantazija koja je ipak realnost.
Izvor: elle.rs
