Piše Sandra Todorović
Nemam mnogo prijateljica. I to je sasvim normalno u ovim godinama. Život i situacije su to ispravno prosijali u moju korist. Ove koje su mi ostale su sve što jedna žena može da poželi. Prostora za nove, divne, hrabre žene uvijek bilo i biće.
Posebno sam osjetljiva na njihove suze. Nisu to suze neke tinejdžerke koja nije dobila roze Iphone nego bijeli, to su suze odraslih žena pune tuge, gorčine i nemoći. Svaka koju sam im lično obrisala je bila dovoljno moćna da nagrize beton. Njima treba moje društvo, da budem publika za te tužne predstave, da budem utjeha i da primim pola njihovih udaraca. To je, podrazumijevano, obostrana stvar.
Besparicu razumijem, veoma poznata oblast, neposlušnu djecu, isto, porodične ubode tupim nožem doktorirala, izdaje prijatelja magistrirala…Ali kada ih muškarac povrijedi… Nemam nijedno mjesto na tijelu koje je spremno za njihove udarce, jer se i sama od toga i dalje iscjeljujem.
U prednosti sam jer je moje u odnosu na njihovo bilo davno, pa su se na nekim mjestima rane spojile, pojavljuju se jasni zadebljali ožiljci, a njihove su svježe, nove i posute solju. Znam koliko ta so peče, i zato vama koji ste im te rane nanijeli imam nešto da kažem.
Odložite tu koficu sa solju na trenutak i saslušajte me:
One su divne osobe, možda ponekad svojeglave, ali koja žena nije? Vrijedne su i posvećene svemu čega se uhvate, pune su ljubavi i plemenitosti. Dobre majke i čestite žene. Požrtvovane i trpeljive. One su skuhale milione ručkova, oprale tone veša, bez vaše pomoći gajile djecu, spasavale pse i mačke sa ulice, pravile zimnice, brinule o vašim roditeljima, o vama, o svemu što vas je ikada mučilo i tištilo, hodale sa djecom tiho dok spavate, imale razumijevanja za vaše erektilne disfunkcije, za pare od ljetovanja koje ste prokockali, za vaše iznenadne posjete manastirima da biste okajali grijehe, za sve one laži koje bi svojom silinom zaustavile rijeku, za svo zlato koje su morale da prodaju da bi kupile djeci novu obuću, za zaboravljene rođendane i godišnjice, za licemjernost, za sva ona pijanstva kada ste im govorili da su kurve i drolje jer vama ne može da se digne, za one šamare koje su vam oprostile, za one žene koje vas čekaju tamo negjde i koje su na kraju dobile više vas nego što su one ikada imale, za svaki put kada su vas čekale spremne da idete u pozorište, a vi se niste pojavili do ujutru, za istjerivanje iz kuće, za sve je ‘ovo moje, došla si bez gaća na guzici’, za sve je ‘ovo moje, ako ti se ne dopada vrati se kod mame i tate‘, za smrad vaših nogu koje su morale da osjete kada vam pijanom skinu cipele na trosjedu, za svu onu brigu o vama kada ste se sa dušom rastajali jer ste imali temperaturu “37 sa 6”, za sve kolače kojim su vam zaslađivale dane i mazile vas do beskonačnosti, jer su vas voljele, jer su vjerovale da ćete to shvatiti i uzvratiti istom mjerom.
Niste ih zaslužili. Za vas su oštrokonđe, čistačice novčanika, bezdušne kučke koje će vam pokazati gdje vam je mjesto. Vaše sparušene duše nikada neće naći mir, i ta zgužvana novina koja vam stoji na mjestu gde je srce će neka bezdušnica pocijepati na sitne papiriće i ostaviti vas beživotnog sa jednim parom cipela i jednom košuljom na sebi. E tada ćete se možda sjetiti ovog mog golemog spiska, pa ćete se zamisliti.
Ali znate šta, dok se vi ne sjetite, ja ću se potruditi da ih izliječim, da im pomogem da nastave dalje, da vas zaborave kao da nikada niste ni postojali.
Da sam svaku njihovu suzu sakupila, imala bih bure od dvjesta litara moćnog rastvora u kojem biste se svi razgradili, žgadije jedne!
Preuzeto sa: mondo.rs
