Piše : Jelena Veljača
Još sam do jučer bila uvjerena kako su najbolja ona prijateljstva sklopljena “u poslu”. Dijelite istu strast, iste interese, isti krug ljudi, iste strahove, poraze i pobjede.
Čak i govorite istim mikrojezikom: vaše su šale interne, vaše usporedbe samo vi razumijete. Pogotovo ako ste ludi za svojim poslom poput mene: ponekad mi se činilo da me samo ekipa sa seta razumije i da je, dakako, televizijska produkcija najbitnija stvar na svijetu.Nisam samo pronalazila prijatelje na poslu: stvar je funkcionirala i obrnuto, prvenstveno zato što sam s mnogim svojim kolegama glumcima prijatelj još od studentskih dana, a onda i zato što sam htjela surađivati s onima s kojima mi se vizija poklapala.
Uživala sam kao prase jer smo u jednom trenutku moja ekipa i ja disali kao jedno: to je bilo sve što sam trebala, razumijevanje i na poslu, i izvan njega.
Nije mi bilo jasno zašto stare poslovice govore o tome kako ne bi valjalo miješati posao i prijateljstvo: to mi se činilo suludim; ja sam ljetovala sa svojim suradnicima, tulumarila s njima, slavila rođendane, pijančevala do 4 ujutro, vezivala se kumstvima. Sve dok. Balon iluzije se počeo raspadati u trenutku kad se više nismo slagali kao vjetar i žito iz one slike o ljetu u žitnom polju. Došli su novi projekti, teški i zahtjevni, ja sam postala “šefica iz pakla” (razlozi poznati autoru teksta), i prijateljstva su počela patiti.
Jedna se prijateljica odvojila – otišla je na drugo, bolje mjesto, u sestrinsku produkciju, i na sve više je večera govorila: “Molim vas, nemojte o vašem projektu…” Nastajala bi tišina. Ispijali bismo vino, gutljaj po gutljaj, misleći, kunem vam se, ovo: “O čemu onda da pričamo, ako ne o poslu?” Sjećam se kad mi je pričao kolega anegdotu s vjenčanja njegovog suradnika. Mladoženja, kum i tri prijatelja hodala su prema crkvi sv. Marka, da bi kum naredio: “Danas nećemo o poslu!” “Tako je!” složili su se svi. A onda su u tišini nastavili hodati prema crkvi. Legenda kaže da je mladoženja negdje pred ulaz u istu pitao: “A o čemu ćemo onda cijelu noć?”
Ta je priča vjerojatno prenapuhana, ali smo se i tada, na setu jednog filma, silno smijali u prepoznavanju. Druga prijateljica se sukobila sa šefovima, i otišla preko noći. Ja sam ostala trudna, i prestala sam raditi, te sam, posljedično, promijenila produkciju.
Balon se sa sto strana rasprsnuo, a posao je, na najgori mogući način, počeo nagrizati prijateljstva. Desilo se ono što sam mislila da je nemoguće: počele su se zamjerati stvari, prebacivati krivnja, i ja sam se, nakon što me sređeni privatni život oslobodio okova druženja isključivo po poslovnoj liniji, zaklela da više nikada neću raditi s prijateljima.
To je, dakako, nemoguće, posebno u kreativnim poslovima. Ljudi s kojima dijeliš isti mentalitet, iste želje i stremljenja, su i idealni poslovni suradnici. No, kao u slučajevima poznatog političkog para koji se vrlo javno rastao, u jednom trenutku posao prestane biti ljepilo odnosa i postane smetalica.
Neugodno mi je samoj sebi priznati koliko mi je odnosa patilo zbog posla. Neugodno mi je i napisati da je teško, prokleto teško, biti na rukovodećoj poziciji, i biti pošten. Kako bi rekla jedna moja prijateljica, kad sam je pitala bi li se trudila oko nekog drugog kao što se svojevremeno, kad mi je bila urednica, trudila oko mene: “Ne bih, ali drugi mi ljudi nisu prijatelji.”
I to je cijeli sukus problema koji ide otprilike ovako: prijateljima daješ više prostora za grešku. Dulje ih čekaš kad probijaju rokove (ako slijedimo taj silogizam, ja sam velika prijateljica sa svima u ovom dnevnom listu), ništa im ne kažeš kad zakasne na posao, šutiš čak i kad su nepripremljeni – jer, osim što ih voliš, znaš i njihovu situaciju doma; znaš jesu li dobili bolnu menstruaciju, imaju li bolesnog psa, raspada li im se brak ili se bore da bi im dijete prošlo razred.
No, ono najbitnije je da ih voliš.
Nažalost, kao i u svakom odnosu u kojem je tolerancija na visokom, objektivno previsokom nivou (ali subjektivno jedinom mogućem), kad se desi eksplozija – desi se na najmanjoj sitnici i tolika je da suradnici oko vas imaju osjećaj kao da se aktivirao vulkan na Sljemenu za koji do sada znanstvenici nisu znali.
Kao i u svakoj drugoj intenzivnoj vezi, to je posljedica tolerancije koju koristimo kad smo prijatelji.
Bez obzira na sve što sam prošla u karijeri – a radila sam s ljubavnicima, prijateljima, muževima, i njihovim ljubavnicama, prijateljicama, najboljim prijateljima, njihovim prijateljima, i, hvala Bogu, strancima, moram reći da bih najradije da se više nikad ne vežem uz nikoga (posve nemoguće). Naime. Uvijek dođe novi projekt, na kojem nema mjesta ili za mene, ili za druge ljude koji su radili na starom.
Prijatelji ne razumiju zašto ih ne zoveš, šalju poruke o tome kako su u teškoj financijskoj situaciji, kreditima u švicarcima.
Prijateljice ne žele raditi sa svojim bivšima: istina, slušala si ih cijelo ljeto o tome kakav je on gad, ali doista jest najbolji dizajner u gradu.
Gdje je granica između nepotizma i altruizma? Gdje je granica između prijateljstva i iskorištavanja?
Ponekad poželim ne raditi ništa: imam osjećaj da bih kao domaćica doista bila u društvu onih koji me vole, kojima ništa ne mogu ponuditi osim svog društva. Ali i kojima ne mogu naštetiti ili ih povrijediti svojim odlukama.
Kaže mi suradnica da sam na glasu kao teška u poslu. Jesam, priznajem, samo zato što vjerujem u posao. Ne radim ga prvenstveno da bih zaradila, ne radim ga jer moram, ne radim ga tako da odrađujem. Radim ga jer vjerujem. Sve manje, nažalost.
A sve više gledam u nove plodove trešanja i mislim: tko bi ih krao sa mnom da nema posla?
Izvor:jutarnji.hr
