Predstavljamo vam Enisu Bratanović, direktoricu Udruženja “HO Lotosice” Tuzla i predsjednicu Nadzornog odbora “Lotosice” d.o.o., još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“U mom životu je bilo više početaka ka uspjehu, počev od samog rođenja, kada sam dobila svoju prvu bitku, onu za život, u trenutku kada za to nije postojala skoro nikakva šansa.Vjerovatno se tad, u trenutku rođenja, sa mnom rodio i inat koji me tjerao da idem naprijed kroz život, da „preskačem“ sve prepreke, da zanemarim bol i vrijeme provedeno u bijelim bolničkim krevetima, da vjerujem u obećanja da će svaka nova operacija biti uspješnija, da ću moći trčati, plivati, voziti role… A ja sam vjerovala, čvrsto držeći za ruku mog „ velikog tatu“, mog najvećeg prijatelja u životu, moj oslonac i moju snagu na putu koji se uspjeh zove. Nikada nije dozvolio da klonem, bodrio me, podizao kad „ padnem“,dijelio sa mnom radosti i tuge. Vjerovatno se zbog toga i nisam osjećala kao osoba sa invaliditetom, drugačija od ostalih, nisam primjećivala ili nisam željela da primjetim da me ljudi posmatraju ili prihvataju na drugačiji način. Ni kroz školovanje nisam osjećala nikakvu diskriminaciju ali sam se trudila da dokažem i sebi i drugima da ja mogu biti jednako uspješna u svemu kao i osobe bez invaliditeta.
Prvi put sam se susrela sa činjenicom da nije sve tako „ružičasto“i da sam ja eto ipak neko nepoželjan u ovom društvu, pri traženju posla. Provela sam 18 godina na Birou za zapošljavanje jer je u mojoj dokumentaciji stojalo da sam osoba sa invaliditetom, a da me niko nikada od poslodavaca nije pozvao na razgovor, da vidi kakve su moje mogućnosti.Isto toliko sam živjela od lažnih obećanja i tapšanja po ramenu.
A onda su se 1997. godine „dogodile“ moje Lotosice. Gospođa Katica Sarihodžić je sa grupom žena sa invaliditetom osnovala udruženje i pozvala me da radim na mjestu sekretara organizacije, obzirom da je ona radila u Upravi prihoda. Ubrzo poslije toga, preregistrovali smo se u humanitarnu organizaciju i ja sam imenovana za direktoricu. To sam naravno odmah prihvatila i pokušala da onu negativnu energiju koja se nakupljala godinama zbog diskriminacije, kanališem u pozitivnom smjeru. U skladu sa osnovnim statutarnim ciljevima pokrenuli smo niz projekata i aktivnosti gdje smo žene sa invaliditetom kao dvostruko diskriminiranu kategoriju u društvu želili izvesti iz izolacije, psihološki ojačati, osposobiti za određena zanimanja u skladu sa njihovim preostalim radnim sposobnostima i pomoći im da ekonomski ojačaju kroz zapošljavanje ili samozapošljavanje.Rezultat tih naših aktivnosti i rada na samoodrživim projektima je osnivanje Preduzeća za zapošljavanje i profesionalnu rehabilitaciju „Lotosice“ d.o.o. Tuzla, 2004. godine.”
Zašto volite svoj posao?
“Svoj posao zaista volim, ne samo zato što sam sebe na neki način ugradila u svaku poru Lotosica, nego i zbog toga što promocijom prava i mogućnosti osoba sa invaliditetom, posebno žena sa invaliditetom, rušimo predrasude , utičemo na svijest ljudi, animiramo osobe sa invaliditetom da se uključe u naše aktivnosti, da se kreativno izražavaju, da podignu nivo svog samopouzdanja i samopoštovanja, da traže zaštitu svojih prava, da ekonomski ojačaju, jednostavno da se ne stide svog invaliditeta i da se aktivno uključe u borbu za jednakopravnost i kreiranje vlastitih života.
Posao jeste naporan, posebno zato što su Udruženje „H.O. Lotosice“ i Lotosice doo, usko povezani, što praktično iako dva pravna subjekta radimo kao jedan jer koristimo zajednički prostor i resurse. Imamo puno problema, posebno problem poslovnog prostora ali svaki novi dan je novi izazov i neprekidna borba za opstanak.
Ponosna sam na Lotosice u cjelini, na tim koji radi u Lotosicama, na žene sa invaliditetom koje su nevjerovatno dobri i vrijedni radnici, na osobe bez invaliditeta koje rade zajedno sa njima i koje se savršeno slažu i pomažu. Ponosna sam na naših V Modnih revija „Lotosice Style“ i na uspješnu suradnju sa svim divnim, dragim ženama iz javnog života našeg grada, koje su nosile i otkupile naše modele. Sve su to Lotosice i volim ih svim srcem.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Rijetko kad da se desi da mi je dan dovoljno dug da završim sve što sam planirala. Na poslu imam zaista puno obaveza i ako sve ne završim, vrlo često ponesem i kući.
Iako sad imam nešto manje porodičnih obaveza jer mi je na žalost majka koja je bila dugo na postelji nedavno preminula ipak je vremena sve manje jer i u kući uvijek ima nekih obaveza ako želite da bude sve u redu.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Najviše uživam u vremenu provedenom sa kćerkom, koja se prije par mjeseci udala i sa kojom se znam maksimalno opustiti, nasmijati, ispričati. Također volim da šijem i koristim slobodno vrijeme i za tu vrstu kreativnog opuštanja.”
Životni moto…
“Najveći hendikep je negativan stav.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Volim da razmijenim mišljene o nekom problemu sa ljudima za koje smatram da su kompetentni da mi daju pravu informaciju ili savjet za nešto. Ipak najčešće sama odlučim šta da uradim i kako.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Nisam bila u takvoj situaciji ali da jesam uvijek bih se opredijelila za porodicu.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Zavisi od koga je kritika upućena i sa kojim ciljem. Svaku dobronamjernu kritiku prihvatam.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Bilo je zaista puno, puno emotivnih trenutaka u mom životu. Ipak bih možda izdvojila rođenje moje kćerke kao nešto što ne mogu uporediti sa bilo čim drugim, trenutak kad sam je prvi put uzela u ruke i ugledala dva najljepša oka na svijetu.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Zdravlje, ljubav i mir.”
O čemu maštate…
“Maštam o malim slatkim unučićima sa kojima ću se igrati i maziti i Lotosicama koje su uspješne, finansijski stabilne u vlastitom poslovnom prostoru.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Pa i nisam ja baš neko ko puno jede .Volim meso, jagnjetinu posebno, ribu, salate …”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Trudim se već kroz posao koji radim da utičemo na promjene koje će omogućiti osobama sa invaliditetom život dostojan čovjeka, život bez barijera u svim segmentima društva, da im se omogući nabavka adekvatnih ortopedskih pomagala, personalna asistencija, adekvatna zdravstvena zaštita, prilagođena radna mjesta i sl.”
Na šta ste slabi…?
“Slaba sam na bolesnu djecu, na stare i nemoćne ljude, na ove slike stradanja nedužnih ljudi koje svakodnevno pristižu.”
Kada je žena najljepša…?
“Žena je najljepša kad je zadovoljna i sretna, kad je zaljubljena, kad je ostvarena u svakom pogledu.”
Vaš Ženski.ba
