Pisac i kolumnist Brett Ortler napisao je kolumnu za stranicu Fatherly koji oduševljava žene i muškarce tjera na razmišljanje.
Ovaj suprug i otac dvoje djece poslao je opomenu svakom muškarcu koji je kritizirao tijelo svoje partnerice nakon poroda i ona jasno pokazuje s kakvim se predrasudama žene susreću u vlastitom domu nakon što na svijet donesu dijete.
“Sama ideja osuđivanja tijela moje žene toliko je odbojna, sebična i kratkovidna. “
Izrekao je ono što svaka žena treba i mora čuti u trenutku kada se njezino tijelo nepovratno mijenja. U nastavku pročitajte dijelove njegove kolumne koja mnoge ostavlja bez teksta.
‘Što sam rekao svojoj ženi o tome kako se njezino tijelo promijenilo nakon poroda? Apsolutno ništa.
Poznato je da se trudnoća ne događa sama od sebe tako da sam ja direktno odgovoran za promjene koje su joj se dogodile. Drugim riječima, dobio sam točno ono što sam potpisao.
Kada ste rekli ‘ajmo imati dijete’, možda ste zamišljali svog nasljednika kako prvi korača Marsom i otkriva lijek za rak. Ali također ste rekli: “Hej draga, želim da nosiš moje dijete 9 mjeseci. Taj proces dramatično će promijeniti razinu tvojih neurotransmitera i dovesti do velikih trajnih promjena tvog uma i osobnosti, a da ne spominjemo neizbrisive promjene na tvom tijelu. Također ćeš postati dispenzer mlijeka i udebljati se.”
“To je sveukupno 26 mjeseci, dvije godine mučnine i čudnih prohtjeva, posljedica dojenja i ožiljaka od carskog reza.“
Naravno, što više trudnoća partnerica mora izdržati, to su stvari teže. Mi imamo dvoje djece, ali moja žena bila je trudna četiri puta. To je sveukupno 26 mjeseci, dvije godine mučnine i čudnih prohtjeva, posljedica dojenja i ožiljaka od carskog reza.
Razjasnimo nešto. Da, tijelo moje žene promijenilo se nakon poroda i što onda? Ma vražje promjene, ona je još uvijek ista ona vatrena crvenokosa kakva je oduvijek bila. I moje tijelo se promijenilo.
Kada smo se oženili imao sam 27 godina. Dizao sam utege, trčao i još uvijek imao senzibilitet hrvača koji sam nekada bio. Jedino što danas dižem je moja kćer, u dnevnoj sobi kada se igramo aviona. Moje trčanje svodi se na jurenje za našim trogodišnjakom dok se pravim da sam čudovište iz crtića. Najveći protivnik s kojim se danas hrvam je odluka hoću li pojesti tri ili šest komada pizze kada naručimo dostavu.
Sama ideja osuđivanja tijela moje žene toliko je odbojna, sebična i kratkovidna.
Razmislite o svemu na ovaj način. Da je jedan od vaših prijatelja snogometa mjesecima na bolovanju tijekom kojeg se udeblja i naposljetku mora na opasnu abdominalnu operaciju, garantiram vam da nikada ne biste razmišljali o njegovim trbušnjacima, ožiljcima ili slabim mišićima. Čestitali biste mu i rekli: „Frajeru, preživio si!“ Razlika u tom scenariju i trudnoći jest ta što je vaša partnerica uz sve to čudesno na svijet donijela ljudsko biće.
I to ne bilo kakvo biće – to biće je vaše dijete. I to dijete je dio vaše obitelji.Volim tijelo svoje žene nakon poroda zato što svaki put kad ga pogledam u njemu vidim svoju obitelj, a moja obitelj ono je za što vrijedi živjeti svaki dan.
I zato što, bez obzira na sve što sam do sada skrivio, još uvijek želi spavati sa mnom.’
