Predstavljamo vam Jasminu Huremović, dipl. žurnalistu, novinarku RTV7 Tuzla, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Vrlo neizvjestan i slobodno mogu reći mučan. Nakon završenog fakulteta, 1991.godine rodila sam blizance i u vrijeme kada sam trebala početi raditi, desio se nesretni rat u našoj zemlji. Sve do polaska djece u prvi razred, bila sam posvećena samo porodici, a nakon toga svoje prve korake u novinarstvu pravim u Radio Tuzli, koja u tom trenutku ima reprezentativnu plejadu novinara, urednika, voditelja-spikera. Kraj takvih veličina, nije se moglo tek tako sjesti ispred mikrofona. Nažalost, nedugo nakon mog dolaska u Radio Tuzlu, kreće i urušavanje naše najstarije radio stanice. Smjene urednika i direktora, odlazak mnogo kvalitetnih mladih i starijih kolega, atmosfera beznadja, besparica…I pored svega, voljela sam svoj posao radijskog novinara. Radio je definitno najljepši medij. U to vrijeme, pored novinarskih poslova vodila sam jutarnji program i emisiju iz obrazovanja. U medjuvremenu stekla sam i zvanje novinara urednika, pa sam uredjivala i radijski Dnevnik.
Osnivanjem RTV7 Tuzla, kao pravnog sljednika Radio Tuzle, dolazi do dugo očekivanih, pozitivnih promjena. Na kormilo kuće dolazi Jasna Kapetanović, a za glavnog i odgovornog urednika Azra Kalesić. Dobijam zvanje urednika radijskog programa, urednik sam tv emisije „Rezonanca zdravlja“ i jedan od urednika emisije „Gost grada“, te jednom do dva puta sedmično voditelj sam našeg otvorenog tv programa „Tuzla danas“.
I napokon mogu reći – uživam u poslu i na poslu.”
Zašto volite svoj posao?
“Ne postoji ljepši posao od novinarstva. Dinamika posla, nova saznanja, svakodnevno upoznavanje novih ljudi, prilika da otvorite sva vrata i da ste uvijek na izvoru informacija. Novinarski posao je kao mit o Herkulu. Priča o samonadrastanju i u stalno sve težim izazovima. Zainteresovanost i obrazovanje su neophodni preduslovi. Formalno obrazovanje je važno, ali nije presudno za uspjeh u ovom poslu. Neophodna je i novinarska „žica“.
Nemam moć da pomognem, ali mogu da skrenem pažnju i pokušam da rasvijetlim stvari iz nekog manje vidljivog ugla. Ljudima je potrebno da im neko formuliše stvari koje oni osjećaju, a ne umiju da ih objasne, pa onda čujete da kažu: „To i ja mislim“.
Novinarstvo je i teško zanimanje jer imate posla sa istinom i lažima, koje se konstantno prepliću.
Novinarima se nekad mnogo više vjerovalo, bila je to vrlo cjenjena profesija. Danas je novinarstvo samo odraz prilika u društvu, ali ne mislim da je više degradirano od drugih profesija, jer ništa bolje stanje nije ni u drugim sferama društva, uključujući obrazovanje i zdravstvo.
Zato je vrlo važno raditi u zdravom kolektivu. Negdje sam pročitala da je novinarstvo slično fudbalu: možete pojačati ekipu kupovinom zvijezde, ali ako nemate male igrače koji se vježbaju od prvih koraka, ako nemate sportski duh u timu, nećete nikada imati veliki fudbal ni velike klubove. Tako je i u našoj profesiji.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Kao zaposlena žena, supruga i majka troje djece, ne moram ni reći koliko imam dnevnih obaveza, ali u svemu je važna dobra organizacija, a to znači utvrđivanje prioriteta. Naravno da ima „ludih“ dana, neplaniranih događaja koji te izbace iz šina. Ali, nikad nisam priznavala rečenicu „nemam vremena“. To nije tačno. Znači da nešto dovoljno ne želiš.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Ja sam „bolesni“zaljubjenik u knjige. Mnogo čitam, vrlo često na uštrb sna, što potvrđuju moji podočnjaci, ali nije mi žao. Knjige su me „spasile“u najtežim trenucima života i ja bih prosto mogla do kraja života živjeti na pustom ostrvu, samo da imam šta da čitam. Svi mi se čude što još uvijek, pored interneta, kupujem veliki broj novina i časopisa, ali meni to nikako nije isti ugođaj. Knjige ostaju rijetko svjetlo u tunelu današnjice, uz njih učimo, sanjamo otvorenih očiju, “družimo” se sa mudrima.
Prijatelje smatram svojom porodicom i neko sam ko zna da njeguje prijateljstva. Najslađe su mi kafe koje su povod ili izgovor za druženje sa dragim ljudima. Najveća privilegija u životu je biti u društvu istomišljenika. Ljudi vama sličnih.”
Životni moto…
“I u privatnom životu i van njega imam isti princip: „Ne radi drugome ono što ne želiš da neko uradi tebi“. Ljude dijelim samo na dobronamjerne i nedobronamjerne. Kada tako pogledate svijet oko sebe, lako smjestite svakoga gdje mu je mjesto. Za sebe znam da nikada nisam smišljeno i namjerno nikoga povrijedila. Živimo vrijeme kada ljudi otvoreno igraju svakakve igre i kada je postalo legitimno mnogo toga što je ranije bilo sramota.
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Ne volim ni da dajem, ni da primam savjete. Ali volim da istinski saslušam čovjeka, s oba uha. Uvijek su me fascinirali pametni i duhoviti ljudi. Volim i da učim na tuđim greškama. Ljudi su mi konstantna inspiracija. Mnogo volim da pomažem ljudima, ali zaista. Mene to usrećuje. A kada imam problem, volim da razmjenim mišljenje s prijateljima i ljudima koje cijenim. Iz svake razmjene mišljenja nešto naučiš, ako znaš dobro da slušaš.
Trudim se da izbalansiram svoj život i jedino mogu da funkcionišem u harmoniji. Naravno, imam i ja svoje žute minute, ne bi valjalo da sam toliko miroljubiva (čak znam biti i vrlo eksplozivna, čime se ne ponosim), ali mislim da je poenta života da se uvijek pronađe kompromis.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Zašto se ovo pitanje postavlja samo ženama? Nikada nisam čula da je neko to pitao nekog muškarca. Naravno, postoje situacije koje mogu nametnuti opciju prestanka rada i tu nema dileme da će porodica prevagnuti u svakom slučaju. Ali, ako bi to bio recimo hir partnera, kome se ne sviđa što mu supruga radi, u mom slučaju, ne bih dozvolila nikakvo uslovljavanje.
„Skidam kapu“ svakoj domaćici i da se pitam one bi dobijale zaslužene penzije. Jer nema gore stvari od one, kada nakon cjelodnevnog crnčenja po kući čuješ svoje ukućane koji kažu: „Blago tebi, ništa ne radiš“, a da ne pričam o onom koliko je važno imati „svoj dinar“.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Pa ne znam nikog ko se raduje kritici. Čak ni onoj dobronamjernoj. Ali, s obzirom da sam ja sebi svoj najveći kritičar, ničija kritika ne može da me „pokopa“ kao sopstvena. Kada bih mogla vratiti vrijeme unazad, ne bih toliko bila samokritična. Neke stvari sam mogla odraditi s više samopouzdanja. Ali, to je bilo vrijeme kada se skromnost smatrala vrlinom, a sada je to odlika glupih.
Interesantno, ali ja se ne snalazim u pohvalama, komplimentima. Toliko mi bude neugodno, da ni sama sebi nisam jasna. Gotovo da sagovornika ubjedim da nije u pravu. Smiješno.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Svaka majka će reći – rođenje djeteta, pa i ja nisam izuzetak. Emotivnom me čine i rastanci, odlasci dragih ljudi, na ovaj ili onaj način, a što sam starija i radost mi često izazove suze radosnice.
Sve više su to uspjesi moje djece.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Zdravlje. Porodica. Duhovni sklad.”
O čemu maštate…
“Da mogu birati, na jedan dan bila bih muškarac, da se odmorim.
Šalu na stranu, ali nekada sam željela sve i odmah što postoji, i povrh toga još nešto. U ovim godinama težim “malim” stvarima – da smo, oni koje volim i ja, zdravi i sretni, da imam što manje finansijskih briga i što više lijepih momenata koji se pamte.
S vremena na vrijeme- putovanje!”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo
“Ja sam sve do drugog porođaja bila mršava “kao grana“ i ako sam uvijek bila gurman. Sad kada imam višak kilograma i dalje ne mogu da odolim tjestenini i svemu što je slatko. Kolače jedem očima.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Na vlast dovela sve žene. Ne znam nijednu koja bi sina poslala u rat i bijedu. Pametnom dovoljno.”
Na šta ste slabi…?
“Moja empatičnost prevazilazi normalne okvire, tako da mogu slobodno reći da se graniči s glupošću. Slaba sam na svaku ljudsku i fizičku bol. O nepravdi da ne pričam.”
Kada je žena najljepša…?
“Kad je zadovoljna životom koji živi. Tu nema greške. To se odmah vidi.”
Vaš Ženski.ba
