Život nakon razvoda

Nažalost ili na sreću, kako se uzme, iskustvo razvoda sam i sama prošla i što se tiče navedene teme mogla bih napisati jednu poštenu knjigu. Razvod i sva stanja (ili sranja) koja razvod nosi sa sobom sam prošla do najsitnijeg detalja i ništa mi nije promaklo – sigurna sam, baš sve imam u rukavu, detaljno pokrivam sva područja i faze razvoda.

Upravo sad, kad ovo pišem, mislim si kako bih mogla početi pružati pomoć za vrijeme trajanja i nakon razvoda, te motivirati ljude da shvate da razvodom život nije stao. Ako si se razveo ili si ostavljen – jebote, pa nisi umro, život nije prestao, čemu toliki cirkus i drame koje kod ponekih traju do unedogled?

Razvod ili prekid bilo kakvog dubljeg odnosa je zaista šok i sasvim je u redu biti ljut, isplakati se, vrištati,

proanalizirati sve do zadnjeg detalja sam sa sobom. U redu je biti i zabrinut i uplašen, sve su to emocije koje se dogode nakon razvoda svima pa tako i meni, i one su, kako sam već rekla, sasvim ok i treba ih znati proživjeti i preživjeti, ali sami u konačnici odlučujemo koliko će te emocije trajati. Sami odlučujemo hoćemo li se lagano predati. Sami odlučujemo koliko ćemo dugo biti ljuti, sami odlučujemo koliko ćemo dugo žaliti, da sami, znam da bi bilo lakše okriviti nekog drugog i prebaciti lopticu nekom do nas, ali ne, nažalost ne može – sami odabiremo izbore i tako ih i živimo.

Ali vrijeme ide, život nepovratno prolazi i nekako je važno što prije shvatiti da treba dignuti se na noge, otresti koljena i okrenuti novu stranicu u životu – naučiti prihvatiti, da je sada tako kako je, a Bože moj, čemu stajati i cupkati na mjestu, čemu plakati godinama, čemu beskonačno sažalijevati sebe. Uostalom, kao da te netko pita, život ide i furaj dalje, kako znaš.

Možda zvuči okrutno, ali tako je nekako, nema se baš vremena za previše plakanja, čemu trošiti dragocjeno vrijeme ovog jedinog života na dugo i beskonačno zaustavljanje na prošlosti, na onom nečem što je bilo? Čemu? Ne razumijem.

Znam mnoge ljude oko sebe, koji su se nažalost ili na sreću razveli, ali kao što su se razveli tako im je samo i isključivo svojom voljom život stao – neke žene teško se nose s ostavljanjem, prekidima pa posjećuju stručnjake još godinama nakon razvoda pretačući iz šupljeg u prazno s njima, ali ok, ako im je to potrebno i ako se nakon terapije osjećaju bolje, zašto ne?

Realno, što dobivaš time što ti je misija pošteno skajlati bivšeg?

Trenutnu sreću, jer ona ili on pate? Ako ih pošteno zajebemo je l’ nam ego dovoljno nahranjen? Što dobivamo? Možda trenutno dobijemo taj neki vlastiti osjećaj lažne moći i prozirne superiornosti, a dugoročno? Što dobivamo dugoročno?

Ne znam što drugi dobivaju iz toga svog hira osim možda čir na želucu, puno stresa i previše bespotrebnog razmišljanja i kovanja paklenog plana te uzaludnog gubljenja svog dragocjenog vremena, ali recimo, ja kad sam se razvela, moja jedina misija tada je bila – BITI SRETNA I GRABITI ŽIVOT!
E sad, to su Vam kako se ono kaže, dvije muhe jednim udarcem, sretan si i živiš život do maksimuma, a istovremeno sasvim spontano i diskretno stavljaš bivšem sol na ranu jer postoji neko mišljenje u narodu da nakon razvoda valjda trebaš sjediti doma i plakati, žaliti i ne znam kakve još pizdarije se očekuju od nekog tko se razveo, od nekog tko je ostavljen ili tko je ostavio.

Ljudi kad se odluče na razvod vole pričati o tome, vole čitati i istraživati na tu temu jer im valjda bude lakše, valjda si traže potvrde iz tuđih sudbina da to što rade je ustvari ispravno, iako tko će znati što je ustvari ispravno, a što nije, opet to nitko ne zna osim nas samih, a ponekad niti mi ne znamo što je ispravno i kojim putem ponekad krenuti, što je i normalno ponekad kad ti se svijet i život sruši preko noći, jebi ga…