Jogi Raman bio je pravi majstor streličarstva. Jednog jutra, pozvao je svog omiljenog učenika da bi mu pokazao ovu vještinu. Učenik je ovo vidio više od stotinu puta ali je ipak poslušao svog učitelja. Otišli su u šumu pored manastira i kada su došli do veličanstvenog hrasta, Raman je izvadio cvijet koji je imao zataknut za okovratnik i stavio ga na jednu od grana.
Zatim je otvorio torbu i izvadio tri objekta: svoj divni luk napravljen od plemenitog drveta, strijelu i bijelu maramicu sa vezom jorgovana.
Jogi se postavio sto koraka od mjesta gdje je postavio cvijet, okrenuo se prema meti i zamolio svog učenika da mu veže oči izvezenom maramicom.
Učenik je uradio tačno ono što mu je učitelj rekao.
„Koliko često si me vidio kako vježbam plemeniti i drevni sport streljaštva?” upitao ga je Raman.
„Svakog dana,” odgovorio je učenik. „I uvijek ste uspjeli da pogodite ružu sa razdaljine od trista koraka.”
Raman se, onako vezanih očiju, čvrsto ukopao nogama u zemlju i iz sve snage povukao tetivu luka, ciljajući ružu postavljenu na jednu od grana hrasta, a zatim pustio strijelu.
Strijela je prozujala kroz vazduh, ali nije ni dotakla drvo, promašivši metu gotovo za gotovo sramotnu razdaljinu.
„Da li sam je pogodio?” upitao je Raman, skidajući maramicu sa očiju.
„Ne, potpuno ste promašili,” odgovorio je učenik. „Mislio sam da ćete mi pokazati snagu uma i vaše umijeće da izvodite magiju.”
„Upravo sam te naučio najvažniju lekciju o snazi uma,” odgovorio je Raman. „Ako nešto želiš, koncentriši se samo na to: niko neće pogoditi metu koju ne može da vidi.”
Izvor: lovesensa.rs
