Na teži način sam naučila mnogo, ili se podsjetila onog što sam znala, kaže Ljiljana.
“Tada sam živjela sa suprugom i dva sina. Kuhala, peglala, čistila… kao svaka dobra supruga i majka. Išla sam na posao, pušila, ispijala kafe, brinula o porodici, roditeljima, jela kad stignem, nervirala se zbog velikih ratova u svijetu i malih ratova među ljudima, siromaštva, ljudskih gluposti…”, ovako je počela svoju ispovijest Ljiljana (55).
Kad sve krene nizbrdo
„A onda, jedna za drugom, počinju da se dešavaju neprijatne stvari. U istom mjesecu umire mi otac, muž ostaje bez posla, a unuk mora na operaciju. Svi su, nekako, navikli da im ja budem podrška i da uvijek imam rješenje za svaki problem… da ja uvijek znam i mogu. Pa tako i tada. Sa bolom sam se borila, plačući kada me niko ne vidi, budila u sebi preostale zrake optimizma, pružala podršku mužu, nalazila najbolje ljekare za operaciju unuka… I tako, život ide dalje. Međutim, tog puta sam precijenila svoje mogućnosti, pa mi je stiglo upozorenje!
Produženi vikend
Sve je počelo jednog lijepog jesenjeg dana, kada sam krenula sa drugaricama na produženi vikend. Jedna od njih ima kuću na Zlataru, pa smo nas četiri riješile da uživamo u prirodi, suncu. Poslije prijatnog puta, došle smo do kuće. Smjestile se i otišle u obližnji restoran na ručak.
Osjećala sam da mi nije dobro, ali sam svoje stanje povezala sa nagomilanim umorom i stresom doživljenim prethodnih mjeseci. Imala sam blag osjećaj gušenja, ali sam pretpostavila da je to od cigareta. Bilo mi je i malo muka, ali sam pomislila da je to sigurno od puta. Za ručak sam pojela samo par zalogaja, jer sam i dalje osjećala mučninu. Međutim, na sve te simptome nisam obraćala veliku pažnju, jer su se i ranije javljali, i to ne baš tako rijetko…
Drama u šumi
Dogovorile smo se da poslije ručka odemo u šetnju. Umorna sam, ali ipak odlučujem da krenem sa njima. Idemo stazom zdravlja, kroz netaknutu prirodu, do vidikovca sa koga se pruža pogled na Radoinjsko jezero, od koga „zastaje dah“. Ali, meni je dah zastao i prije vidikovca – tako su se kasnije šalile moje drugarice. Prolazimo kroz šumu, lijepo uređenom stazom. Ja se i dalje ne osjećam najbolje. Dvije drugarice, mlađe i brže, odlaze ispred nas, a sa mnom ostaje – na svu sreću, drugarica koja je ljekar. Sjedam na obližnju stijenu sa namjerom da se odmorim i upalim cigaretu, ali osjećam da mi baš nije dobro. Obliva me hladan znoj, vrti mi se u glavi, osjećam obamrlost, vidim zvjezdice. Boli me u grudima… pokušavam da uhahnem duboko, ali ne uspevam. Panika zauzima svoje mjesto, više ne mogu da razmišljam… vidim crne krugove i gubim svijest.
Jedan infarkt za drugim
Budim se i vidim drugaricu. Mokra sam, ispovraćana, osjećam obamrlost. Ona razgovara preko telefona. Ubjeđuje ljekara hitne pomoći da odmah dođe jer sam, po njenoj procjeni, doživjela infarkt, i da je najvažnije da stignemo do ustanove koja ima koronarnu jedinicu. Poslije njenog ubijeđivanja i 45 minuta izgubljenog vremena, stiže hitna pomoć i polazimo u pravcu zdravstvene ustanove u Kokinom brodu. Ja osim obamrlosti, bola u lijevoj ruci i mučnine ne osjećam ništa. Onda se javlja oštar bol u grudima, kratak dah… i u vozilu dobijam još jedan infarkt. Sada je i ljekar hitne ubeđen u riječi moje drugarice. Donosi odluku da me prevezu do Opšte bolnice u Priboju, jer tamo imaju koronarnu jedinicu.
Spasen život
Stižemo u bolnicu i ja se prepuštam ljekarima, jer sam konačno na sigurnom. Stigli smo za sat i po od prvog infarkta. Vrijeme je na mojoj strani. Urađena je brza dijagnostika i data terapija. Pozvali su mog muža, koji je stigao sljedećeg jutra. Ostala sam tamo još nedjelju dana (vikend sam maksimalno produžila) i, zahvaljujući dobrim odlukama ljekara i brzoj intervenciji, ja sam danas radno sposobna osoba. Zahvalnost koju osjećam prema ljudima zaposlenim u koronarnoj jedinici u Priboju je nezimjerna. A iskreno se nadam da je tako na svim mjestima gdje se spasavaju ljudski životi.
Promjena navika
Na teži način sam naučila mnogo, ili se podsjetila onog što sam znala. Još uvijek radim, radujem se svakom novom danu. Usvojila sam zdrave stilove života. Jedem veći procenat sirove hrane (redovno), sada imam vremena za doručak, ručak i večeru. Ostavila sam cigarete, popijem po jednu kafu dnevno. Redovno idem na kontrole. Ne nerviram se (ili se bar potrudim da nađem način za prevazilaženje stresa).
Postoji samo deset odsto situacija na koje možemo da utičemo, a vjerovatnoća da ćemo to prepoznati je veoma mala. Možda na nivou statističke greške. Zato, sve što ne mogu da promijenim, pogledam iz drugog ugla i prihvatim. Konačno imam vremena za sebe, da bih onima koje volim „duže trajala“. Stoga obratite pažnju na ono što radite danas sebi, svom tijelu, i ne budite sigurni da se loše stvari dešavaju samo nekom drugom“, zaključila je Ljiljana.
Izvor: zenskikutak.rs
