Kada ste pročitali naziv ovog članka znam da ste odmah osjetili miris novih kožnih papuča, čuli sahat kulu i zvuk čekića dok udara i oblikuje bakreno posuđe, pa sohbet ljudi koji akšamluče na kaldrmi dok iz Imareta dolazi miris najmekanijih kiflica. Tako je bilo svakog dana u onom starom Sarajevu koje sam osjetila iz priča moje nane. Kao Sarajevski čaršijski starosjedioc znala je do prije par godina prošetati čaršijom a sve te stare zanatlije je pozdrave, ponude najbolju robu koju u tom trenutku imaju, pa progovore, a meni uši i srce trepere dok je držim za ruku i slušam, osluškujem sve te divne zvukove i miris koji se širi čaršijom.
Nje nažalost više nema, nema ni većine tih zanatlija, ostade jedan, jedan kojeg je ona najviše voljela, imala je Sarajevske papuče sa paunom, smaragdno zelene, sa najljepšim vezovima ikad izvezenim a napravljenim upravo rukama Muhamedovog dede, da ne bi nekoliko loših godina i zatrovanih ljudi danas bih se ja šepurila u njima onako ponosno kao što je to ona znala, žena rođena u staroj sarajevskoj mahali, dama onog vremena, kada je sve bilo ljepše.
Pomenuh Muhameda, čovjeka sa mirom u glasu, i srećom u oku, čovjeka s kojim mi par sati prođe kao tren, slušajući sve njegove priče i iskustva, sjećah se naninih priča pa mi oko na tren zasuzi. Danas, 200 godina poslije on radi, ono što njegova porodica započe, jedini u srcu Sarajeva, još uvijek širi miris kože i ljepila, još uvijek veze ali nastavlja i nadopunjuje riznicu blaga za naša stopala. Htjedoh napisati vremeplov te radnje, htjedoh napisati intervju, ali neću, jer znam da znate, znam da znate da su njihove aladinke izložene u Neue Galerie na petoj aveniji, znam da znate koliko nagrada dobiše za svoj rad i trud, ali mislim da ne znate koliko duše i srca posjeduje ta radnja, i mislim da ne znate koliko su napredovali i potrudili se da nam donesu novi model, za ove nove betonske ulice, bez kaldrme, za šoping centre u kojima sve više vremena provodimo.
Napravi porodica Kalajdžisalihović novi model i prilagodi modu sebi i svom duhu, da u ovom bezdušnom brzom svijetu barem naša stopala budu na sigurnom, da kada pogledamo prema prstićima sjetimo se Muhameda i sreće u njegovim očima dok radi ono što voli, za nas. Da osjetimo tu dušu utkanu u vezove i resice. Kada nam mame kažu da sve s nogu dolazi, da se nasmijemo onako iz petinih žila i zahvalimo se na ljubavi i sreći koja nam “s nogu dođe”. Da vratimo onaj duh starog Sarajeva, skakućući po betonskim pločama u kožnim baby rozim cipelama dok resice prave svoj ritam, opet uz zvono sa sahat kule i opet uz miris Imareta, sa našom novom generacijom koja će njegovati tradiciju.
Zerina Šemsović
