Psiholog Elena Burmistrova, koja je inače i majka desetoro djece, u ovom tekstu govori o odnosu majki i sinova.
U većini savremenih porodica najviše vaspitavaju mame. Naravno, mama treba uvijek da bude pored sina, upravo ona formira kod mališana važno osjećanje prihvatanja sebe, osjećanje povjerenja u budućim odnosima sa suprotnim polom. Međutim, neophodno je i da se tata aktivno bavi sinom. Mami ostaje briga, nježna ženska pažnja, a tata može da se bavi disciplinom.
Često se između majki i sinova javlja unutrašnja snažna povezanost da mama nije spremna da od sebe pusti sina koji odrasta. Zato je veoma važno da se u životu dječaka, počevši od godinu dana, pojave šetnje samo sa tatom, makar i na pola sata.
Sa pokušajima socijalizacije treba počinjati ne kasnije od navršenih godinu dana, treba da postoje šetnje u komšiluku sa stalnim društvom, neki časovi u igraonicama, u stvaralačkim radionicama. Smatra se da se dječaci razvijaju malo sporije od djevojčica, zato i uzrast njihove socijalizacije može nastupiti kasnije. Većina mališana je spremna da ide u vrtić ne sa tri, već kada su blizu četvrtog rođendana. Do tada je poželjno da mališan već ide na neku aktivnost gdje će biti sam, bez mame.
Mama treba da shvati kako da pravilno reaguje na moguću agresivnost mališana koja se pokazuje u ranom uzrastu. Sa jedne strane, sinu ne treba govoriti „dječaci ne plaču“ jer postoji rizik da vaspitate suhog, ne-emocionalnog muškarca. Sa druge strane, podsticanje isuvišne emocionalnosti takođe nije pravilno. Kontrolu nad emocijama je potrebno formirati tokom predškolskog djetinjstva i time je potrebno da se bave i mama i tata.
Pedagozi za mlađi uzrast su češće žene, kući ih takođe vaspitavaju žene – mama, baka. Neophodno je potruditi se i naći pedagoga – muškarca, na primjer, trenera na sportu. Ne treba se bojati njegove strogosti, zahtjevnosti. Naravno, ova strogoća treba da bude adekvatna, međutim, mamama je neophodno da se nauče da vide razliku između muškog i ženskog prilaza predavanju.
Izvor: zenskica.com
