Nesrećnih ljubavi ima mnogo, a u trenutku kada one osvanu u javnosti, mogu da pomognu drugima da shvate koliko zapravo cijene osobu koju imaju pored sebe i ukažu kako bismo se osjećali kada bismo ostali bez nje.
Takva je i priča koju je za portal Cazin.net prenio Elvedin Hasanagić.
“Bilo je to davno”, priča meni starac, koji rukom pređe preko svoje bijele kose, pa mi reče:
“Ovdje, na ovoj klupi, na ovom mjestu gdje svaki dan dolazim, započeo je moj život…”
Nakašlja se dva-tri puta, pa nastavi:
“Ovdje sam je upoznao, ovdje smo se svakodnevno sastajali… Eh, kad se sjetim tih dana, a sad mi ostaje samo pusto sjećanje na dane moje mladosti, uspomena na moju vječitu ljubav. Evo, ja sam još tu, a sigurno se ti pitaš gdje je ona, pošto znaš da sam cio život sam… Nju su odveli. Odveli su je daleko od mene, od mojih očiju, ali nisu je mogli odvesti i od moga srca. Bilo im je krivo zbog naše ljubavi… Jednostavno, nikad neću razumjeti ljude koji nekome u nečemu zavide“, ispričao je starac.
“Kao što ti već rekoh, ovdje, na ovim klupama, ispod ovog drveta, koje je starije par godina od mene, moje srce je postalo zarobljenik jedne žene. I jednog dana, sve je nestalo. Po običaju dođoh na staro mjesto, ispod ovog drveta, koje već zna sve o meni, poput životnog prijatelja. Čekao sam je, ali to biješe uzalud. Taj dan se nije pojavila, kao ni sljedećeg dana. Srce mi obuze tuga. Gdje li je sad? Zašto više ne dolazi? Pitao sam se, sve dok nisam saznao da je otišla. Otišla je, prijatelju, daleko od mene, na mjesto gdje i ljudska mašta jedva pronađe put. Ostao sam sam. Sam i život proživljavam, jer sam se zakleo da će ona biti jedina koju će moje srce voljeti, i evo, dok čekam svoj kraj, prolazi jesen, duga, hladna, i tako nekoliko njih, svakog dana dolazim tu, ispod drveta na našu klupicu gdje smo nekad bili srećni.
Samo se pitam da li me se sjeti ponekad, kad se sa prijateljima zapriča o ljepotama djetinjstva, da li je snovi vrate mnogo godina unazad? Da li me još voli kao i ja nju? Još mi je pred očima njen osmijeh sa kojim je onog zadnjeg dana rekla “volim te”. I kad se sjetim toga, suza mi krene niz lice. Ipak, duša mi plače za nečim što nikada nisam mogao imati“.
“Čekajući svoj kraj, nadam se da će se jednog dana pojaviti, tu na klupi baš onda kad budem dolazio. Da će me još jednom zagrliti prije nego što mi duša napusti tijelo. Nadam se, a nada i snovi nikad ne prestaju. Baš kao te jeseni prije nego što će otići, pa tako i ove, ljubav prema njoj je ista, takva će i ostati sve do onog dana kada mi crna zemlja prekrije tijelo i kada me više ne bude“, obećao je starac.
Izvor: zenskikutak.rs
