Predstavljamo vam Erminu Iljazović, šeficu Zavoda za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra i profesoricu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Kao moj životni put i opredjeljenje. Mislim da niko ne zna kad krene putem nekog uspjeha, nego tek poslije, kad pogleda preko ramena, kad vidi rezultate svog rada onda prepozna i uspjeh. Još na trećoj godine studija, kada sam prvi put došla u kontakt sa patologijom, zaljubila sam se na prvi pogled. Tad sam više izgledala kao neki, kako amerikanci kažu „freak“- zaljubiti se u patologiju pored hirurgije, ginekologije, internih… I isto tako sam se već tada kroz studentske radove usmjerila u oblast ginekološke patologije. I to je ostalo tako do danas. Sve ostalo je jedan fini slijed, od kojih su se neke prilike same pojavljivale, neke sam ja tražila – jer nisam osoba koja čeka šansu nego je traži. U svemu tome je bitno prepoznati sta je bitno, na šta obratiti pažnju, na čemu dodatno raditi. I kad volite svoj posao, volite to što radite, ideje same dolaze, i vi ih prepoznajete. Ponekad se čak i sudaraju i teško vam je jednu odabrati drugo odgoditi. I tako sam ja u taj svoj životni i radni put uklopila i magistarski, pa specijalizaciju, pa doktorski i uz kćerku koju sam imala, dobila sam još i sina. Sad kad pogledam na sve što sam postigla čini mi sa da sam uradila ponešto, i da ima još puno toga što se može. I što je bitnije, da se taj put mora i dalje trasirati, ostaviti nekog drugog na tom putu da ide dalje. Inače put kao i život, koji završi kao slijepa ulica, kao da i ne postoji… jer nema budučnost i nemate znakove koje treba slijediti.”
Zašto volite svoj posao?
“Volim ga zato što je egzaktan, zahtjevan, svakodnevno pun izazova, nikad monoton… zato što je kreativan i podsticajan, i zato što predstavlja umjetnost u medicini. Patologija je egzaktna dijagnostička disciplina gdje pojednostavljenjo rečeno, na osnovu različitih oblika ćelija, njihove boje, međusobnog odnosa mi stvaramo sliku određenog oboljenja. I to je veći dio mog posla. E, uz sve to što svakodnevno radim, volim to svoje znanje i iskustvo, sve ljepote i privlačnosti patologije prenijeti mladima – svojim studentima. Zaista volim raditi sa studentima volim se družiti s njima. Pokušavam ih motivirati da rade na sebi, da prepoznaju svoje afinitete, da nauče znanje koje steknu pretočiti u djela koja ostaju.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Ne uvijek… ma ustvari često nije. Zna se često desiti da načnem i sate narednog dana da završim sve što trebam. To nije dobro, i to definitivno treba izbjegavati, ali današnji ritam života jednostavno melje i vi upadate u taj žrvanj. Ja se trudim da to popravim, ispravim…da ostavim vrijeme za sebe, mada nije da mi baš uspijeva, ali ima pomaka.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Uz knjigu, najljepše uz dobru knjigu koja me odvede u neki drugi svijet gdje sa strane posmatram nečije živote i situacije, kradem misli, ideje. Pored toga uživam u druženjima porodice, prijatelja…”
Životni moto…
“Ima ih nekoliko, ali prvi koji mi pada napamet je jedan vrlo kratak i jednostavan: „Misli pozitivno“ – S pozitivnim mislima i stavovima, sve se može, naći rješenje i motiv za sve. Pozitivne misli su ko svijetlo na kraju tunela.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Ja imam jedan poseban stav prema savjetima. Savjet ne može dati svako. Za mene je savjet na neki način mudrost i iskustvo koje je neko stekao u životu u različitim životnim okolnostima. Zato kada mi treba, najčešće po savjet odem svojim roditeljima, pitam… saslušam ono što mi kažu i na kraju sve to skupa uklopim u tu neku moju situaciju. Nikad ga ne prihvatam i ne primjenjujem da kažem „zdravo za gotovo“, nego ga raščlanim i na osnovu mog nekog iskustva i iskustva „savjetodavca“ donesem odluku.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Hvala Bogu nisam, mada i da jesam, moja porodica, moja djeca su mi uvijak prioritet. Srećom meni se sve nakako uklapalo u jedan predivan mozaik.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Zavisi od koga dolazi. Ako je to kritika od meni dragih osoba, karakternih, osoba koje cijenim u svakom pogledu, onda se zamislim nad tom kritikom, razmislim, odvagam, prođem jos jednom u mislima sve segmente za koje je kritika vezana i izvučem ono što je bitno za ubuduće. Ne vjerujem da postoji neko ko uživa u kritikama. Ali ja ih shvatam kao nekakav dobar kantar, koji nam pomaže da s vremena na vrijeme izbalansiramo neke svoje postupke, stavove, da natanane sagledamo to nešto za šta smo kritikovani. Srećom ne kritikuju me često, barem ne za neke bitne stvari.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Nije baš jednostavno izabrati taj trenutak, jer nekako uvijek se pojavi trenutak koji nam se čini emotivniji nego prethodni. Pomislite da je to rođenje djece, ili kad čujete prvo mama… Ja bih za sad izdvojila dva i to su dva posljednja: Onaj koji je pogodio mene, kad mi je veći dio života poput „trailer-a“ zaigrao pred očima, je trenutak, dan kad se moja kčerka udavala i kada ju je brat predao kumu. A drugi se desio prije nepuna dva mjeseca, kada sam 10 minuta po rođenju u rukama držala svoje prvo unuče, svoju unučicu. Dva trenutka koja su različita, ali koja su mi za trenutak zaustavila dah i ubrzala bilo.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“To je barem jednostavno: Porodica, zdravlje i rahatluk – jer po meni kad je čovijek rahat to znači da je zadovoljan i duhovno i emocionalno, da je ekonomski zbrinut, da je zdrav! I šta vam više treba!”
O čemu maštate…
“Možda zvuči neobično… neprihvatljivo da neko ne mašta, ali ja ne maštam. Kad sam pročitala ovo pitanje, pokušala sam da se sjetim, prizovem te neke svoje maštarije. Ali nema ih- znači ne maštam.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Kako ćete gurmana pitati za omiljeno jelo? Jesam, gurman sam i uživam u jelu, mada iz zdravstvenih razloga se moram odreći mnogih ukusnih jela. Teško mi je izdvojiti, ali volim naša bosanska jela poput sogandolme, sarme, bosanskog lonca, volim sve pite i kulake – ali ih nažalost ne mogu jesti.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Nažalost kad je naša prelijepa domovina u pitanju, sa ogromnim bremenom politike i podjela koje nosi, teško je to sažet u jednu rečenicu. Al’ mogla bih figurativno pokušati: Izbrisala bih ko gumicom sve postojeće političare i one koji su to bili zajedno sa svim zakonima i dogovorima koje su napravili, i dala šansu mladim ljudima ili da kažem mlađim i onima koji nisu opterećeni nijednim nacionalnim, vjerskim, političkim, stranačkim predznakom da stvorimo državu za sve, sa jakim i stabilnim pravnim osnovama i pozitivnom ekonomijom kao garancijom dobrog i prosperitetnog života. E ovo bi se sad uklopilo kao odgovor na ono pitanje o čemu maštam.”
Šta je Vaša slabost?
“Isto ono što je i moja snaga – moja djeca, moja porodica. Slaba sam na njih. Poput baterija su i pune i prazne me.”
Kada je žena najljepša…?
“Kad joj je duša ispunjena, zadovoljna, kad posjeduje unutrašnji mir i sreću i to joj se odmah vidi na licu, na držanju, ponašanju jer jednostavno zračni pozitivnom energijom… Svakako ne ispunjavaju nas iste stvari, ali to je manje bitno. Bitan je krajnji efekat.”
Vaš Ženski.ba
