Drevni grmovi kineske biljke Da Hong Pao proizvode jedan od najskupljih čajeva na svijetu. Cijena ovog čaja je čak 30 puta viša od cijene zlata.
Jedan bogati kupac kupio je 2002. godine 20 grama čaja Da Hong Pao za vrtoglavih 28.000 dolara. Čak i u kulturi u kojoj ispijanje čaja već 1500 godina predstavlja umjetničku formu, ova cijena smatra se zaprepašćujućom – gram ovog čaja košta 1.400 dolara, što ga čini jednim od najskupljih čajeva na svijetu.
“Ovaj čaj izgledom odaje utisak kao da je namjenjen prosjacima, cijenom da je rezervisan za careve, a srce mu je kao Budino”, kaže Sjao Hui, poslužitelj čaja iz grada Vujišan u južnoj Kini. Hui i njena porodica već generacijama se bave uzgojem ove biljke.
Iznenađujuće, mnoge verzije čaja Da Hong Pao u Vujišanu su i više nego priuštive – cijena kilograma iznosi oko 100 dolara. Međutim, samo jedna određena grupa biljaka, koje potiču od izvornog drveta, daju čaj koji je danas toliko na cijeni, između ostalog zato što je toliko rijedak.
“Izvorni čaj je toliko skup jer danas gotovo da nema tih prvobitnih biljaka. Njihova vrijednost je gotovo neprocenjiva”, kaže stručnjak Ksaning
Krševiti pejzaž grada poznat je po čaju već decenijama. Kiša koja se sliva niz krečnjačke klisure i zašiljene stijene spušta se niz planinu u uskim potocima i vodopadima. Ona je izuzetno bogata mineralima, koji joj daju specifičan ukus. Danas, svaka druga radnja u gradu na svojim policama ima komplete za ispijanje čaja, i veliki izbor lišća od kojeg se pravi ovaj aromatični napitak.
Ali ne cijene samo Kinezi čaj Da Hong Pao. Britanski botaničar Robert Fortjun došao je 1849. godine u Vujišanske planine u tajnoj misiji – poljoprivredno-industrijske špijunaže u kojoj je prednjačila kompanija Ist Indija.
Britanci su tada, kao i danas, bili opsjednuti čajem, a Kina – odakle su kupovali svilu i porculan, je bila jedino mjesto odakle su mogli da ga nabave. Međutim, Britanija je malo toga imala da ponudi Kini, zbog čega je stvoren veliki trgovinski deficit. Kompanija Ist Indija smatrala je da je jedini način da se ponovo uspostavi ravnoteža – da se ukrade dragocijeno sjeme biljaka i posadi na nekom drugom mjestu. Kada bi Britaniji pošlo za rukom da u Indiji proizvede sopstveni čaj, zavisila bi znatno manje od Kine.
Ali to se nije dogodilo. Biljke jednostavno nisu rasle, a one s indijskog tla nisu imale ni približno zadovoljavajući ukus.
Tada na scenu stupa Fortjun. Njegov cilj bio je da pronađe najbolji čaj u Kini – da hong pao – i nauči kako da ga proizvede. Pošto je ulazak u grad strancima bio zabranjen, morao je da se preruši. Odsjekao je kosu, pričvrstio na nju lažni rep, unajmio slugu i zaputio se u Fuđijan.
Baš kao i danas, morao je da izvodi opasne vratolomije na nestabilnom terenu kako bi došli do listova. Fortjun se nastanio u obližnjem hramu i tokom spontanog razgovora s lokalnim monasima dobio sjeme i saznao kako se biljka gaji.
Kada je dospjelo do Indije, ono je pomiješano s tamošnjim čajem. To su bili začeci industrije koja danas donosi milijarde dolara godišnje.
Hram Tjansin Jongle je osnovan 827 godine. Za vrijeme Maove vladavine, 1958, monasi koji su protjerani ponijeli su svoje znanje sa sobom. Kada je monah Če, koji danas priča ovu priču, tamo došao iz Sudžoua 1990. godine, ono što je ostalo od hrama postalo je dom lokalnih seljaka.
“Tada sam se tamo nalazio samo ja. Danas imam mnogo učenika, tako da smo prije pet ili šest godina počeli ponovo da pravimo čaj”, kaže Če.
Na parceli na kojoj se nalazi hram i dalje je bilo izvornih biljaka Da Hong Pao , ali je brigu o njima Če prepustio kineskoj vladi. Proizvodnja ovog čaja bila je strogo kontrolisana – nekoliko stotina grama, koliko bi drveće proizvelo svake godine, bilo je rezervisano za državni vrh, i donedavno su biljke štitili naoružani čuvari.
One su prestale da listaju 2005. godine i vrlo vjerovatno više nikada neće proizvoditi čaj. To znači da će onih nekoliko grama, rasutih svuda po svijetu, koje kolekcionari danas ljubomorno čuvaju, postati vrijednije nego ikada. Možda će jednog dana biti nekoliko puta skuplji od dijamanata.
Izvor: b92.net
