Predstavljamo vam Sajdu Arnautović, predsjednicu Udruženja Građana “Majke hendikepirane djece” TK-a Tuzla, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Majka sam troje djece, od kojih je prvo rođeno dijete Damir 1976. godine s teškim intelektualnim teškoćama (cerebralna paraliza).
U to vrijeme je bila tabu tema društva u odnosu na ovu populaciju.
S obzirom da nisam bila upoznata s pravima i na koji način ih mogu ostvariti za dobrobit mog djeteta, zatim cijele porodice, kao i druge djece, mladih i njihovih porodica, što me i ponukalo da 1995. godine osnujem Udruženje „Majki hendikepirane djece“ TK-a Tuzla, ujedno i prvo udruženje takvog tipa u Bosni i Hercegovini, čija sam i predsjednica.
Pošto nismo imali odgovarajući prostor za rad, prvo smo počeli raditi u mom stanu pune tri godine, ujedno sam vodila aktivnosti na iznalaženju prostora-„Dnevnog centra“ za našu djecu uz pomoć još nekoliko majki i stručnjaka, među kojima se prva pridružila prof. dr. Ruža Tomić- pedagog psiholog.
Teško je bilo krenuti od nule, ali našim upornim radom ubrzo smo stvorili nešto što do tada nije postojalo. Ostvarili smo našu viziju i misiju, a to je: „Dnevni centar sa prostorom od 480 m kvadratnih, te animirali mnoge roditelje i njihovu djecu sa težim i teškim intelektualnim teškoćama da izađu iz zatvorenog prostora i anonimnosti (četiri zida), omogućimo im druženje, socijalizaciju, te da roditelji upoznaju jedni druge da se uvjere da nisu sami u tim problemima s kojima se teško nositi.
Dobijanjem objekta “Dnevnog centra” oktobra 1997. godine u kojemu zvanično počinjemo raditi u februaru 1998. godine sa već pripremljenim finansijskim projektom za početak rada u iznosu nekih 60.000,oo KM, od kojih smo obezbijedili topli obrok za djecu u periodu jedne godine, zatim, ljekara i dva stručnjaka koji će raditi u „Dnevnom centru“, među kojima su: Kabinet za logopedski rad, kabinet za fizikalni tretman, muziko terapija, rad pedagoga-psihologa, defektolola, oligofrenologa, socijalna i zdravstvena zaštita, radionica izrade ukrasnih predmeta, art terapija, sobu za opuštanje i relaksaciju, zatim radionica šivenja i pletenja i njima puno važno, razne sportske aktivnosti. Tako da nakon zavidnih rezultata u BiH, imamo prvaka u plivanju Specijalne Olimpijade održane u Monaku, zatim i u Grčkoj.
Punih deset godina smo imali studijske posjete sa Udruženjem FUB iz Švedske, kada su također i naši mladi imali priliku upoznati u kakvim uslovima oni žive i rade, kao i Šveđani uvjeriti se u naše uslove života i rada. I pored našeg uspjeha, uslijedio je Projekat „Edukacije roditelja i hraniteljskih porodica“ koji se brinu o ovoj populaciji, te izdali prvu knjigu „Upoznajte nas bolje“ 1999. godine, a, to je poruka djece i mladih sa invaliditetom. Knjiga sadrži poruke roditeljima, hraniteljskim porodicama, zatim studentima Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, te njihovim profesorima i svima koji žele znati više o ovoj populaciji.
U istoj godini smo osnivači Prve Specijalne Olimpijade FBiH, održanoj u Tuzli, zatim je uslijedilo izdavanje druge knjige sa naslovnom porukom djece i mladih, „Ako nas upoznate bit ćemo sretniji“, gdje sam koautor obadvije knjige.
Uz pomoć Udruženje Bosanaca „Ljiljan“ iz Švedske, kao i Udruženja roditelja Fub“ iz Vekša, također Švedska su nam pomogli na izdavanju našeg časopisa za djecu, mlade i roditelje pod naslovom: „I MI POSTOJIMO“, čiji smo izdavači, u kojemu sam jedna od urednika.
Obzirom da je Tuzla Univerzitetski grad, ostvarili smo plodonosnu saradnju s Filozofskim fakultetom, kao i Edukacijsko-Rehabilitacijskim fakultetom, čiji su studenti 1-4 godine dolazili u naš „Dnevni centar“ kao naučno nastavnu bazu, kada su imali priliku upoznati nešto više o našoj djeci i mladima, da bi im bilo lakše raditi s njima (praksa je jedno, teorija drugo).
Glede teške situacije u državi, roditelji ove populacije su većinom socijalno ugroženi jer ne rade, ili ponegdje samo jedan.
U ovoj situaciji naša djeca se često obolijevaju, pored stanja u kojemu se nalaze, hronični su bolesnici, te imaju epilepsiju, što drastično utiče na njihov mozak.
Zahvaljujući fondaciji iz Holandije za izgradnju Bosne i Hercegovine, izborili smo se za lijekove veoma skupe za naše roditelje, koji je na našu sreću trajao petnaest godina, pored toga i pelena koji ih koriste, koji su godišnje koštali oko 40.000,oo KM. za 70 naših korisnika od ukupno 220.
Dobitnici smo dvije plakete za rad od Defektološkog, potom Edukacijsko-Rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, kao općine i općinskog Vijeća Tuzla za osam godina rada Udruženja.
Zahvaljujući radio Kameleonu i Cafe novinama iz oblasti NVO I DRUŠTVENI ANGAŽMAN proglašena sam ženom godine TK za 2007.
Od samog osnivanja Udruženja radila sam na razbijanju predrasuda, barijera i podizanju svijesti javnosti na viši nivo osoba sa invaliditetom (OSI), čime još uvijek nisam zadovoljna, zbog čega ću se i dalje angažovati da u što boljim i kvalitetnijim uslovima žive naša djeca i njihovi roditelji, te, da se educiraju, rehabilituju, obrazuju i zapošljavaju.”
Zašto volite svoj posao?
“Iz jednostavnog razloga. Radim ga s ljubavlju i srcem, a posebno mi zadovoljstvo pričinjava što mogu svoja znanja i iskustva prenijeti i na druga Udruženja širom BiH, pa i šire putem Koalicije Organizacija osoba sa invaliditetom (OOSI), zatim posredstvom Saveza za pomoć osobama sa intelektualnim teškoćama i Skupštine Specijalne Olimpijade BiH.
Naše Udruženje Građana „Majke Hendikepirane djece“ TK-a Tuzla je iznjedrilo manifestaciju „“PRUŽI MI RUKU“, koja se održavala na žalost samo sedam godina.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Zavisno od slučaja do slučaja.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Osmijeh i dodir mog sina Damira me opusti.”
Vaša omiljena izreka?
“Svi ideali svijeta nisu vrijedni suze jednog djeteta.”
Svima nam ponekad zatreba savjet.. kome vi idete po savjet?
“Savjet tražim od mojih saradnika i moje porodice.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Nikada, zahvaljujući podršci moje porodice: muža Adila, sina Azura, kćerke Azre i zeta Voje.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Kako pozitivne kritike, podjednako i negativne razumno prihvatam.”
Mane kojih bi se riješila?
“Emocija.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Porodica, Udruženje i prijatelji.”
Neostvarena želja?
“Dugoročno financiranje „Dnevnog centra“ UG „Majke hendikepirane djce“ TK-a Tuzla.”
Spadate li u gurmanske tipove/ volite li jesti i kuhati?
“Sve u granicama mogućnosti.”
Vaše omiljeno jelo?
“Morski plodovi.”
Vaš omiljeni parfem?
“Giordani.”
Vaš mali beauty trik?
“Uredna frizura.”
Vaš Ženski.ba
