Koliko će se svadba u četrdesetim razlikovati od one prve, nekad davno?
Sve se desilo tek nekoliko dana nakon što se vratio poslije dva mjeseca rada u inostranstvu.
Već skoro godinu dana zajedničkog života, a on jedno veče samo nestade. Zvala sam ga nekoliko puta, našla ga i već sam bila gotovo uvjerena da ću sve to okončati kad pozvoni na vrata. Kako otvorih, tako me on potpuno razoruža svojim očima, rukama oko mene i tom svojom visokom pojavom i snagom dovoljnom da me od svega zaštiti.
Počela sam da zvocam: „Što me nisi zvao?“, „Što si do sad ostao?“, „Ovo mi se ne sviđa i neću to tako!“, itd. Samo se osmijehnuo i otišao u našu sobu. Ja krenuh u kuhinju da napravim kafu, kad ga čuh kako mi zazva ime; nije me zvao kako me inače zove, nego pravim imenom.
Dođoh u sobu i nađoh ga kako sjedi na krevetu, a lijeva mu ruka ispružena prema meni, hoće da me zagrli. Primaknuh se, pustih ga da omota tu ruku oko mene, a onda se, odjednom, ukaza njegova desna ruka između nas, a u ruci crvena kutijica i u njoj prsten.
E, sad, kad imate godina kao mi (44-45), pa još i živite zajedno već neko vrijeme, stvarno nema veze imate li taj prsten ili ne; živite kao porodica, dijelite, volite se i svađate. Mislim, lagala bih kad bih rekla da nisam očekivala da bi nekad, moda, stvari mogle krenuti ovim tokom, al’ priznajem da me tu, fakat, iznenadio.
Bio je to jedan divan, romantičan trenutak, naivan, dječji, nespretan… Nije bio „romantičan“ kao što je to u reklamama, nego, onako, intimno, slatko, čisto.
Rekoh „da“ i onda se poljubismo i, je l’ te, nastavismo sa životom; doduše, nastavismo tokom prvog mjeseca, prije nego smo odlučili da sjednemo i vidimo kako, kad i šta želimo da napravimo.
Ja nikada nisam bila od onih djevojaka što maštaju o velikoj svadbi, ogromnoj bijeloj vjenčanici, konfetima, novčićima, srcolikim balonima i svemu što uz to ide, tako da sam, za svoje prvo vjenčanje, dobila ono što sam i htjela: otišli smo do matičara sa 20-tak prijatelja, poslije otišli u pivnicu, pojeli tortu i to je to. No, slijedeće jutro ustadoh i uvidjeh da sam pogriješila; požalila sam što nisam napravila veliku svadbu sa svime što uz to ide. Da se nisam razvela od svog prvog muža, vjerovatno bih taj san ostvarila s nekom od važnijih godišnjica.
Da budem iskrena, kad sam se, tad nekad, kad se razdvojih od svog tadašnjeg muža, vraćala kući, onako melanholična, trudna i sva nikakva, prođe mi kroz glavu jedna stvar: „Ej, pa sad, slijedeći put, ako nađem nekad nekog, mogu se i udat kako treba!“
Godine su prolazile, dijete mi je raslo, ja gradih karijeru, našao se poneki lik u mom životu (mislim, očito, nisam opatica), al’ nikad nisam osjećala da bih mogla doći do tačke da poželim s njima provesti sve dane do kraja svog života. Likovi su bili raznoliki, al’ imaju jednu zajedničku stvar, a to je da im se svima želim zahvaliti na nečemu: doveli su me do toga da shvatim šta je to što ne želim i pomogli su mi da pronađem tu posebnu emociju prema nekome koga smatram posebnim u ovom posebnom trenutku mog života.
Dakle, za nekih 13 sedmica, doći će posljednji dan kada ću biti „raspuštenica“, koji će biti samo jednu noć do momenta kada cu (ponovo) postati nečija „gospođa“.
Bit’ će ovdje još priče; ovo je samo početak puta koji se zove „Moje zrelo, balkansko vjenčanje“ – put otkrića, razočarenja, očekivanja, smijeha, suza i svega.
Autor: Zrela Mladenka
